I stajao je dugo, nijem kraj tamnog odra
ne sluteći tog trenutka pravu bit
da zauvijek je raskinuta među njima
na tom svijetu od ljubavi krhka nit.

I gledajuć joj blijedo, mrtvo lice
što prestalo je biti nalik njenom
po prvi puta pustio je tihi jecaj
za tom, sad već posve mrtvom ženom.

Sasvim tiho, gotovo u sebi
nizao je molitve njemu dobro znane
dok vani je vjetar tukao u okna
prignuvši ka zemlji posve gole grane.

A suza bistra što u kutu oka
drhtala mu ne sluteći važnost trena
šapnula je niz tvrdo mu lice
da na svijetu privid smo, tek smo krhka sjena.