U kutku mračnome

kraj ognjišta toplog

jedan stari mačak

već danima prede.

Malo se protegne,

žmirkajući z’jevne

i sve manje jede.

A taj stari mačak

u svoje je vrijeme,

mačor bio pravi.

I zima je bila

i veljača prošla

a nijedna maca

da mu se javi.

I dalje taj mačak

u kutu skroz dr’jema

čežnje svoje sniva.

Al’ spavat je lakše

a i presti ljepše.

Što li se to sa njim

ove zime zbiva?

Taj stari bi mačor

omastio si brk

kad bi mu mačkica

skočila u krilo,

al’ što da se muči

trčati po zimi

snijegu i mraku

da bih obljubio

bar mačkicu kakvu.

Oprosti mu svijete

nije on dijete,

taj mačor je nekad

frajerčina bio.

Poznaje on cake

al’ do tog mu nije,

u kut se smotao

i dalje on prede,

godinice niže

u brk nam se smije.