Viđahu ga često
kako prije zore
s blokom pod rukom
silazi na more.
*
Činilo se tako
da ga more čeka
da postoji veza
mora i čovjeka.
Slikao je slikar
snažne morske vale
krik galeba bijelog
samotne uvale.
*
Slikao je more
sve njegove mijene
strastvene nevere
i bonace lijene.
*
Jednog dana
nekako pred zoru
stari je slikar
nestao u moru.
Godinama sam ga susretala kada sam se vozila na posao. On je pješačio u suprotnom smjeru. Potrubila bih mu, a on bi odzdravio mahnuvši rukom. Ne viđam ga više. Nikada se nismo upoznali.
Suzana Marić
21/09/2012 at 8:49 am Permalink
Slikao je mor ???
nadam se da će taj slikar poštedjeti svoje uho i neće postati novi Van Gog 🙂
lijepa pjesma Mare, pozdrav i 🙂
21/09/2012 at 9:41 am Permalink
Lijepo mi jutros liježe tvoj doživljaj slikara i njegov doživljaj mora, galebova, valova, bonaca. A onda… nestao u moru. Vratih se stihu tada: “Činilo se tako
da ga more čeka
da postoji veza
mora i čovjeka”.
Prelijepo slikaš slikara, njegovu zanesenost morem, igru kista, igre mora, čak i onim: “Ne viđam ga više. Nikada se nismo upoznali”.
Veliki pozdrav, Marija. 🙂
21/09/2012 at 12:45 pm Permalink
Jim Mirko 🙂
21/09/2012 at 8:35 pm Permalink
Dojmljiva crtica iz života. Prolazimo tako svakodnevno pored ljudi…neke zamjetimo i zapamtimo, neke ne. I svi nekada odu nekuda kao što ćemo i mi sami kada za to dođe vrijeme.
Lijep pozdrav!