Nevidljiv netko živi u meni
često ga čujem kako potiho cvili
to je samo stranac u mojoj sjeni
baš nikome nije on ljubak ni mili.

Sve oči ga vide jasno kao dan
ovija me poput crnog kaputa
mišljah da je to samo moj san,
al’ u javi me on najčešće sputa.

Zbog njega se uvijek netko pjeni
koje je boje puti ne bih znala reći
kao i odakle su njegovi korijeni
i koji mu je od bogova najveći.

Jedino meni to nije tako važno
htjela bih da iz mene više ne viri,
jer ljudsko srce osuđuje lažno
zatući će ga samo da se smiri.