Kad udahnem veljaču kosti nazebu

pa se ogrnem sjećanjem da me zgrije

zalazeće Sunce na madridskom nebu

koje tone u suton boje sangrije.

 

Taj čarobni sumrak slatko vino toči

zavlada mojim nogama i rukama

i nestvaran prizor ispuni mi oči

s neba visi red šunke na kukama.

 

O, kuku svakom umirovljenom biku

je li zato krvario u areni

s kim dijeliti nadrealnu sliku

odavno Dalija nema, kuku meni.

 

Kad udahnem veljaču društvo mi treba

Pa zovem pajdaša, jede se i pije

Al’ ne tražimo šunku iznad Zagreba

Već na tanjuru pored čaše sangrije.