Katkad se rastanemo samo

Leđa u leđa, otoci bez lica.

U snu se sastanemo ; tamo

gdje mir je vjeđa i susret  prepelica.

 

Tuga se samo tako desi :

Nedjeljno veče umre … bez riječi

Kao u prekinutoj pjesmi

Kriv stih poteče – i ječi, i ječi…

 

Drhtimo na početku svega

U ledenoj noći  gole magnolije

Za svaku zagonetku Ega

Trebamo moći dječje vragolije.

 

Nekad se rastanemo ružno

Krletka mala poludjelih ptica

I opet nastanemo nužno

(Nakon svih zala) kroz susret prepelica.