Poći ću tragom sretnih koraka

Prema isprekidanoj crti horizonta

Na kojoj tek oprana visi

Bijela košulja sretnog čovjeka.

Odjenut ću je u sumrak svitanja I krenuti dalje u nova skitanja

Tražeći ono što je svijet izgubio

 “Ono” što je imao dok je ljepši bio.

 I ići ću dalje u toj košulji

Dok puti ne postanu, uži i dulji

A svijet se unazad okrene I zastanu sve mjesečeve mijene.

Možda se tada ljudi sjete

Možda se na tren opamete

Ako im u glavi savjest postoji

Da svatko svoju košulju kroji.