Ogoljene kosti laži zjape na ozeblom suncu
glođu ih gladne ptice rugalice
raznoseći ih među humke umrlog dostojanstva.
Klanjaju se pohotnice nad strvinom
gurajući se u lakomosti svojoj za svaki zalogaj grijeha.
O, nevoljnice krvavih očiju! Hranite li se?
Je li vam duša puna?
Mjesec izranja nad gozbom nepravednika
obasjava blijeda lica užeglog sebeljublja u krinku laži odjevene.
Zora bijela oči mraka bode. Svjetlo na dlanu istinu nosi.
Bijeli joj barjak u ruci vijori. Ne odustaje. Ide dalje.
Goni harpije u ponor. Njeno jutro je pravedno.
Istina barjak ne ostavlja.
.
SUZANA MARIĆ
06/12/2024 at 8:53 pm Permalink
Vrlo snažni stihovi i slike asocijativnih impresija koje nam se otvaraju pred očima.
Lp