Ponekada se pronađem u tvom oku,
šćućurena, skrivena od svijeta.
U tom tamnom uglu pronalazim mir i utjehu.
Pronalazim onaj izgubljeni djelić sebe
koji u sebi krije toliko toga neizgovorenog, prešućenog.
Vidim se poput sjene lutajući bespućima sjećanja, dodirujući nježnim prstima
trnovite uspomene.
Vidim suzu u tvom i svom oku.
Bolimo se tišinom, ranjavamo njome srce, a ona postaje sve glasnija, moćnija…
Polako lijepi svoje pipke oko nas,
uvlačeći nas u svoje tamne ralje poput hobotnice.
A riječ je nijema, zarobljena na usnama.
Progovori!
Reci makar jednu riječ!
Bolna je i teška ova tišina .
Oslobodi me!
Oslobodi nas iz te čahure!
Pričaj mi… Molim te, samo pričaj mi….
Neka te riječi budu i nesuvisle,
samo ubij tišinu!
Ne dopusti joj da zaživi između zidova,
između nas, da se sama pretvori u zid.
Znam, ponekada je teško prozboriti pravu riječ u pravom trenutku, a da pri tom ona ne bude novi trn.
Znam, da mnoga pitanja moraju ostati neodgovorena, mnogi odgovori neizrečeni.
Znam, iako boli…
Znam…
Pričaj mi!
Ja znam slušati, naučila sam .
Upit ću svaku tvoju riječ poput zemlje koja žeđa za nebeskim kapima kiše.
Pričaj mi o; sebi, o nama, o ovom paklenom vremenu, o ljudima…
Ne želim danas slušati tišinu.
Bojim se praznine!
Zato, pričaj mi!
Neka tvoj glas ispuni moju dušu.
Molim te, nemoj šutjeti! Pričaj mi!

• Suzana Marić