Odlazi još jedan dan

ispraćen sivim oblacima

i kišom koja neumoljivo

dobuje kao stara ura po staklu.

+

Lijeno se spušta noć

poput koprene.

Donosi li sa sobom spokoj, miran san,

ili će nesanica na čelo sjesti

i držati umorne očne kapke otvorenima?

Hoće li pjesma nastati

kad ponoćna ura odzvoni?

Hoće li duša ispisati ispovijest u sitne sate

na bjelini papira,

ili će glava umorna klonuti

između ramena obješenih?

+

Kiša rominja, oči se sklapaju,

noć se je odavno ugnijezdila između zidova.

Tiho je…

Tiho…

Samo nedovršena pjesma

na bjelini papira čeka svoj kraj.

Muza je zaspala na mom ramenu

umorna od čekanja

da se ruka moja pokrene iz bezvoljnosti nesanicom donesene.

+

O, noći koliko još koraka imaš u toj golemoj sobi, u kojoj zidovi strše i lome tišinu?

Koliko uzdaha će kapnuti na tvoje crne skute?

Koliko će se slova razliti u suzi na praznoj bjelini dnevnika i pjesmarice?

Teška si… Tiha…

Dubinu tvoju gledam, a oči peku, bole.

Ne vidim slovo, muzu…

Ne vidim jutro.