U dvorištu mom zelena topola
raširila grane da ne bude gola
u gustoj krošnji gnijezdo jedno
savila ga vrana brižno i vrijedno.

Ona na stablu, a ja na balkonu
zasjele svaka kao na svom tronu
naučile živjeti jedna uz drugu
kadikad dijelimo čak i istu tugu.

Okrenute nebu i životu svom
čuvamo i branimo svoj jedini dom
družeći se tako iz vidne blizine.

Prolazi ljeto i bliži se studen zima
dok topola boju jesenju poprima
pitam se: da l’ ćemo dočekati proljeće novo.