Ono nije u slovu zakona

(nit’ između njegovih redaka).

Nema ga u zemlji drevnih,

u iskopinama arheologa revnih

ne leži na grobovima predaka.

Nije ono da se okom gleda

daleka zvijezda ni duboki svemir,

prazan prostor koji zamislit’ se ne da,

ideja neka ili pak hir.

A nije utopija, nije ni mit,

ono je zbiljsko, ono je ispit

kojeg polažemo ispočetka

generacijama od pamtivijeka,

od prvog plača do zadnjeg plesa,

od kolijevke pa do lijesa.

Nema ga među zidovima hramova i katedrala,

sinagoga, džamija i ašrama…

u palačama i rezidencijama lažnog pijeteta

u metropolama il’ seocima zabačenog svijeta,

na visokim planinama, u plodnim dolinama,

gdje rastu egzote i obiljem sve cvjeta.

Nije na dnu oceana, u pustinjama i spiljama,

ne mjeri se mjerama, metrima ni miljama…

Jer ono nije tlo, nije zemlja potopljena,

zaboravljena,

zemlja krvlju natopljena

onih koji za nju krvariše u neznanju…

Nigdje ga nema gdje ćeš nogom stati.

Ono se ne da osvajati.

Po njemu ne možeš napravit’ đir

i nikad, i nigdje nećeš ga naći

ako u sebi ne pronađeš Mir.