Podnijeti sam sebe u samoći
Na tom svijetu ostati sasvim sam
To je uvijek teži dio noći
Al’ tim satima dugujem sve što znam.

U crnoj slutnji da smo Prolaznici
Hvatam dah udišući zvjezdani prah
I zviždim poput vjetra u ravnici
Samo da na trenutak otjeram strah.

A tuga do krajnjih granica bola
Presječe veče snagom drvosječe
Pa k’o kad s bora procuri smola
Suza lijeno niz obraz poteče.

Tad kažem sebi: Budi hrabar, momče
Nikog nije briga za tvoju kišu
Sklopi oči i ne misli na omče
Što se oko glava veselo njišu.