index.hr

Kada bi se Toma vratio iz ribolova svojom malenom barkom, baka je ulovljenu ribu pripremala na otvorenom:“Nema ništa bolje od gradela.“, još čuje njezin zvonak, mladenački glas. „ I hrana može biti kraljevska.“, dodala bi smiješeći se.

Blaga i nježna znala je pokazati nevjerojatnu drskost i oštrinu. Sjeća se Toma kada je država počela s vraćanjem imovine ljudima koji su nakon drugog rata pobjegli iz zemlje. Mnogi su tada ostali preko noći bez svojih stanova i kuća koje su vraćane nasljednicima davnih vlasnika. I za bakinu kućicu javio se neki Australijanac. Nosio je isto prezime kao vlastela koja su odavno otišla u povijest grada.

Baka je uspjela dokazati da on s tom kućicom nema ništa. Čak je našla stari zapis po kojem je njezinoj prabaki neki grof darovao spomenutu kućicu u trajno vlasništvo. Toma se ne bi zakleo da se baka nije obratila nekom vještom falsifikatoru, ali zbog te činjenice ju je još više cijenio. Nije osjećao pravednim da netko tko je svojevremeno rušio zemlju i ubijao nevine ljude na kraju svega mirno dođe u posjed nečega u što su drugi ljudi skoro jedno stoljeće ulagali svoj trud i novac.

Sada je sam. Bakina prijateljica Romina pomogla mu je odnijeti njezine osobne stvari i malena kućica pretvorila se odjednom u samački stan. Obećao je sebi da će njegovati vrt, da će čuvati biblioteku, da će vaze u prostoriji i dalje biti pune cvijeća. U svemu tome nalazi se ona, njegova draga baka.

Iza bake ostalo je nešto malo novaca, nedovoljno za plaćanje skupih režija koje je monopolističko poduzeće uz pomoć vlade nabijalo svojim građanima. Kada je Toma u nadležnoj kancelariji upitao ima li pravo na neku socijalnu pomoć, grubo je odbijen. Zadrigli gospodin iza masivnog pisaćeg stola mu je s visoka odbrusio da ima imovinu tešku nekoliko stotina tisuća eura pa neka je izvoli prodati ako već ne može dobiti posao. Još mu je dobacio gdje mu je bila pamet da studira književnost. Kome je to još potrebno?

Toma je počeo tražiti posao. Nekoliko dana sređivao je pivski podrum lokalnog gostioničara koji ga je na kraju obijedio da mu je ukrao sanduk piva što mu je bio izgovor da mu ne plati.

Kako je odlično govorio njemački, a služio se i talijanskim jezikom te poznavao lokalnu povijest, potražio je posao turističkog vodiča. Nije ga dobio. Dobila ga je kćer direktorice jednog hotela koju je Toma jednom prilikom slušao dok je vodila njemačke turiste kroz grad. Njegovo fino ugođeno uho pogodilo je njezino pogrešno korištenje padeža, pomoćnih glagola, ali nije joj zamjerio. Ima li sluha, vremenom će naučiti.

Ti događaji su u Tomi  nešto prelomili. Dugo je sjedio na obali zagledan u more, a onda je tiho prozborio ugledavši pred sobom bakin lik: „ Ne brini bako. Neću se ponižavati i kopati po kontejnerima, neću prodati svoju djedovinu, tvoj unuk će se već znati snaći.“