O Ljubavi se sve zna i ništa ne zna. Koliko smo puta tražili razloge zašto nas netko ne voli, a mi umiremo tihom patnjom za nekoga ili zbog nekoga? Koliko smo puta odbacili, čak prezreli nečiju ljubav ne pitajuć’ se hoće li naše odbacivanje boljeti, hoće li ljubav prerasti u tugu nemjerljivu? Naravno da ne možemo odgovoriti ljubavlju ako naše misli, naši osjećaji ne govore isto osjećajima koji nam se daju, koji nam se poklanjaju kao najčišći dar, ali razmišljamo li kada koliko je Ljubav složena, jedinstvena, neponovljiva, neuhvatljiva, tajanstvena. Osobno najčešće pišem o ljubavi, ali ne samo prema muškarcu, već o Ljubavi koju osjećam da u meni boravi prema svima i svemu što vidim, sa čim živim. Ne razumijem često od kuda se i kako osjećaji stvaraju, recimo prema oblacima, kao što su ovi jutros, ali jednostavno postajem slabašna i gledam ih zaljubljeno snatreći o tome kako je lijepo biti oblak. Pomislim, naravno, na trenutak da sam oblak mogla bih ljubav moju usnulu gledati kroz prozor. Mogla bih mu možda kapljicu spustiti na dlan, na usne kao poljubac. Mogla bih orostiti cvijeće u njegovom vrtu, a on bi me zagrlio snažno sretan jer ljubim ga. O Ljubavi svi sanjamo, pišemo, često plačemo kada boli, ali mislim da ne boli Ljubav već naša potreba imati, prisvajati, čvrsto stisnuti u šaku kao da je Ljubav stvar, a zaboravljamo da ona dolazi kada i kako želi i odlazi onog momenta kada ju prestanemo cijeniti, kada Ljubav zarobimo u našu škrinju vlasništva. Ta škrinja vrlo brzo postane crna rupa puna bola i muka. Iz nje se prečesto jauci čuju i potoci suza izviru, a za sve smo sami krivi jer Ljubav se nikada nije mogla niti će se moći zarobiti.

23.06.2013.