Tragovi sjećanja

Ja sam stranac

u svom rodnom gradu

za koji me, još samo, vežu

tragovi sjećanja kojima se vraćam u vrijeme

kada smo bježali iz školskih klupa

i u starom parku sanjali

o dalekim putovanjima

Te dane, kada smo bili nedužni,

voljećemo u uspomenama

pretvarajući ih u legende

Nerado govorim o tome

komadajući svoju biografiju

popunavam praznine žalosnim

pretjerivanima

izmišljajući detalje i dodajući

poneki ukras

I opet sam

na kraju jedne priče,

koju ne moraš da znaš,

zato ne pitaj ništa

samo me pusti

da poletim, kao albatros

jer ja sam cvijet

bez korijena

I nemoj da se ljutiš

ako ne uspiju moji pokušaji nespretni

da je odbolim

uz muziku sa starih ploča,

zaboravljenih pjevača,

što sviraju cijelu noć

pjesme koje nisu napisane za tebe

I malo vina prolijem

po krpicama iz Trsta,

davno izašlim iz mode,

u znak sjećanja

na sva ona mjesta

na sve hotele i restorane

koje sam posjećivao

u predasima između  ljubavi

Nacrtaj, noćas, mjesec iznad kreveta

ostavi vrata otvorena

pusti me da uđem

u tvoju sobu

i pogledam kroz prozor

okrenut daljinama

budi tren u mojoj vječnosti

Jer znam

Ljubav moja si ti

7 komentara za "Tragovi sjećanja"

  1. songfordead
    21/04/2012 at 10:47 pm Permalink

    zato ne pitaj ništa
    samo me pusti
    da poletim, kao albatros
    jer ja sam cvijet
    bez korijena

    puna tuge, ali sretne tuge
    noć
    SFD

  2. dusko
    22/04/2012 at 12:16 am Permalink

    ti si samo stranac u rodnom gradu, a ja tamo amo i onamo;))

  3. Jim Corbet
    22/04/2012 at 7:31 am Permalink

    Bravo Sumiko, više i ne znam kako bih ti hvalio pjesme, samo ću reči da uvijek guštam vidjevši tvoju objavu jer znam da me čeka predivna pjesma, pozdrav Pjesniku!

  4. Marija
    22/04/2012 at 7:41 am Permalink

    Često vezuješ svoje pjesme uz putovanja i gradove. Događa se, ne samo kao osjećaj da smo se udaljili, nego i stvarno, da na povratku prepoznamo samo usku jezgru grada i poneki fragment.
    I opet sam
    na kraju jedne priče,
    koju ne moraš da znaš,
    I na kraju te priče ti njoj, koju zoveš svojom ljubavi, pričaš o drugoj ljubavi koju još boluješ slušajući stare ploče, koja je još u tebi, u tvojim pjesmama, u vinu koje piješ. I još tražiš da vrata budu otvorena. Ovi stihovi pokazuju kako se u bezgraničnoj nježnosti može skrivati velika okrutnost. Možda upravo to daje posebnu boju ovoj pjesmi i osjećaj koji snažno dopire do čitatelja. 🙂 🙂

  5. Pippo1906
    22/04/2012 at 11:15 am Permalink

    Predivno kao i uvijek svjetski putniče… a putovati po tvojim pjesmama je pravi užitak.
    LP

  6. Marko Grubesic
    22/04/2012 at 4:38 pm Permalink

    Nostalgicna…poznat mi je osjecaj biti stranac u svome gradu.
    Pozdrav!

  7. svjetlost
    23/04/2012 at 6:34 am Permalink

    “pusti me da uđem
    u tvoju sobu
    i pogledam kroz prozor
    okrenut daljinama”
    Uspomene, ljubavi, neprospavane noći, gradovi, daljine, “tragovi sjećanja kojima se vraćam u vrijeme”.
    Netko je gore rekao da je obradovan najavom tvoje pjesme JER ZNA DA JE DBRA. Ja mu se uvijek pridružujem kad si ti u pitanju!

    Veliki pozdrav, Sumiko !

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.