Lutam,

makar  sam već davno izašla iz labirinta

i pronašla u desetljećima

bunar  zaboravljenih  krikova.

Udahnem prošlo ljeto,

usudim se pitati samu sebe

prate li me posljednje riječi

zapletene vjetrom,

udarcima kopita,

nošene  pustinjom snova?

 

Nađem se u daljini,

stojim,

ali ne kao stup srama

shvatim,

želim dostići  jahača

prikladnog za ovo vrijeme,

vrijeme pristojno, nenametljivo

što sudi i kažnjava za izrečeno…

„Nisam gladna, gola niti bosa

samo mi je potrebno malo mira“.