Ponekad mislim: riječi su kao bića,
svaka riječ – poseban akter.
Nude se kao kod jela i pića
da odolim višku, ojačam karakter.

U pretincima duše mnoge su riječi,
važne čuvam kao pravo blago;
griju me, tješe, održavaju u sreći,
u mraku vode, obasipaju snagom.

Premalo riječi – k’o zatvorena školjka
znatiželju ponekad stvara.
Nije to neka stvarna boljka,
tek mami k’o tajna soba iza ormara.

U stisku me baci previše riječi,
stvori mi nemir, nakrivi obraz,
u sebi čujem: “Stani, ne kreći!”,
dok smišljam za bijeg dobar odraz.