–
Bješe davno, al’ priča još živi
voljeli se i nizašto krivi.
Ljubomora sa zlom doletjela,
crna duša kletvom ih proklela.
+
Voljeli se od djetinjstva svoga,
za blagoslov tražili su Boga
al’ sudbina za ljubav ne haje
dvoje mladih zlu u ruke daje.
+
U noći toj nebo se otvaralo
i taj dan je legendu stvaralo:
Ljubomore oluja se digla;
dvoje mladih, ljuta kletva stigla.
+
Silna kiša na zemlju je pala
pred kućicom kočija je stala.
Grmi, sijeva, vjetar huče, piri
crna duša iz kočije viri.
+
Izaš’o je na put prepun blata
pokucao na ulazna vrata.
Nebo plače, sjajna munja sijeva
otvara mu vrata lijepa djeva.
+
Zlobno srce, gleda milo lice
ne vidje takve ljepotice
pa odluči uzeti ju za se’
kad se jutarnja zvona oglase.
+
Gleda djeva, strah ju obuzima
al’ putnika u kućicu prima
i konak mu dobra duša daje
njeno srce zlobu ne poznaje.
+
Otac stari samo pogledava
gdje neznanac u crnini spava
i njega teška slutnja mori
šuti starac, ne raduje se zori.
+
Jutro svanu, stranac se ustaje
i svoj naum starcu odmah daje
al’ djevojka vriskom odgovara:
“Ne daj, oče! Ja imam svog para !”
+
Odjednom se vrata otvoriše
na vratima kršan momak diše
vidio je pred vratima kočiju
pa mu sijeva vatra iz očiju.
+
Čuo je on svoje drage vrisak
pa ju grli, pojačava stisak
da zaštiti svoju milu dragu
dok zlo sikće na kućnome pragu.
+
“Što želite od nevjeste moje?
Primila vas uz ognjište svoje.
Zar se tako zahvala odaje?
U ljutnji ga i glas izdaje.
+
“Ta djevojka, njezina ljepota…
Ona mi je više od života!
Kao vuk ću boriti se za nju,
tražio bih je noću i danju!
+
Ne dajem je ja od srca svoga,
neće nikad ići za drugoga!
A ti sada svojim putem kreni,
na nekom se drugom mjestu ženi !”
+
Munja sijevnu, zaori grom
pretvorivši u pepeo dom
u zgarištu jedna duša osta’
stari otac kao ugalj posta’.
+
Na nebo se sokolica vinu
vuk odjuri u šumsku tminu…
Kletvom ih je stranac
razdvojio
smiješeći se put svoj nastavio.
+
Vuk je lut’o po šumama gustim
zavijajući po stijenama pustim,
pjesmom zvao svoju sokolicu
svoju dragu, a ne divlju pticu.
+
Sastati se nikako ne mogu
pa oboje vape dragom Bogu:
“Smiluj nam se, Bože svemogući,
sastanak nam ti omogući!
+
Da bol srca svog utišamo…
U ljubavi jedno drugo znamo!”
Bog ih sluša, pa im poručuje:
“Ovako se prava ljubav štuje!
+
Samo jednom, kada Sunce zađe
i Danica na nebo izađe
iz jezera, vuče, ti ćeš piti
sokolici krila orositi.
+
Svetom vodom ja sve kletve skidam
svetom vodom rane teške vidam
i vama ću blagoslove dati
nek’ vas sreća u životu prati.,”
+
Suzana Marić
—
Nema komentara za "Ukleta ljubav"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.