Ona nosi iz mog ureda smeće
Naši su susreti svakodnevni, česti,
Tiho kaže da me ometati neće,
A ja u šali : Ne dam se lako smesti.
I pomislim da je šala možda glupa
Dok mete prašinu u svakom kutu,
Ja nosim ko paun odijela skupa
Ona svoju plavu iznošenu kutu.
Meni je već blizu četrdeset ljeta,
A ona je davno prošla te godine,
Od svog tog metenja jedino mi smeta
Što me još oslovljava s gospodine.
Prolaze svi „Dobri dani“ i „Doviđenja“,
A kakvi su zapravo životi naši,
Iste riječi hrabar čovjek mijenja,
Al’ ona se boji, al’ mene to plaši.
P.S. Posvećeno jednoj ženi kojoj jedan šef ne zna ni ime, onako kroz šalu, ali blizu istine
Suzana Marić
27/05/2013 at 10:32 pm Permalink
A kakvi su zapravo životi naši,
Iste riječi hrabar čovjek mijenja,
Al’ ona se boji, al’ mene to plaši.
to je današnjica,otuđenost, čista pristojnost, izvana uglađenost,a što se skriva u nama samima, koga briga
pozdrav ( lijepo tečno si to sročio )
28/05/2013 at 6:00 am Permalink
Još jedna o “naprednom” društvu i sistemu.Ali ti je primjećuješ i nije ti svejedno,pjesmu joj posvećuješ.To je čovječnost i vjerujem da nije rijetkost već se sve više nameće kao spoznaja bez koje je sve besmisleno.
Sunčani pozdrav!
28/05/2013 at 6:58 am Permalink
Budući da je pjesma socijalnog karaktera, mogu izreći jednu misao; radnikova se riječ nekad poštivala u radnom procesu, ali nije bilo “nazovi demokracije.” Danas je njegov rad smo roba, kako je tumačio Marx,ali zato svake 4 godine može birati iz punih košara obećanja. A ljudi? Najgore iz njih ispliva u ratovima i na šefovskim položajima. Umjesto da hrane dušu, hrane želuce, sve žele pretvoriti u materijalni probitak. A onaj krajičak duše što je ostao, željan umjetnosti poseže za njenim surogatima i otuda poplava kiča…Pozdrav Aljoša 🙂
28/05/2013 at 7:38 am Permalink
Neki dan pročitam na blogu Stanislava Mihailova o Ljalji, ženi koja zadnjih sedam godina živi i radi u Moskvi, i to, zamisli, isti posao kao i žena u tvojoj pjesmi, uređuje njegov arhitektonski ured (ne moram spomenuti kako me štrecnulo kad sam pročitala ovu pjesmu), i, nakon što Ljalja odradi taj posao odlazi na drugi, treći… i tako cijeli dan do kasno uvečer. Ujutro se diže i sve se ponavlja iz dana u dan, žena je starije dobi, a radi toliko da bi odškolovala svoju djecu. Stanislav Mihailov ju nije nikada vidio loše volje i ne može ne primijetiti smiješak na njenom licu, a ja nisam mogla ne napisati ovo. Nešto me tu zadivilo. Zapravo, činjenica, gotovo identičnosti ovih dviju priča, i što su dva pjesnika iz udobnosti svojih ureda (a rekla bih i života) primijetila te male vrijedne ljude koji teško rade da bi preživjeli i često žrtvuju svoju udobnost radi dobrobiti drugih.
I pored svih suza sa moga lica, nekako umiruje činjenica da ljudskost još uvijek postoji, okrenem li ovu ili onu stranu medalje. A smiješak Ljalje je takav da briše suze, makar ga u stvarnosti nisam ni vidjela.
Lijep pozdrav Aljoša.
28/05/2013 at 9:38 am Permalink
Što reći nakon tolikih komentara već da je izvrsna pjesma koja me podsjeća na vrijeme mog rada, šefovanja. Pozdrav 🙂
28/05/2013 at 10:17 am Permalink
Hvala svima na komentarima
@ Consequence : Tvoj komentar me zapanjio, vjerujem da se takva emocija upravo sada događa mnogim ljudima širom svijeta, samo što netko progovori o tome, a netko ne.
Pozdrav svima Veliki 🙂
28/05/2013 at 6:45 pm Permalink
“mali” su ljudi veliki ljudi!!
mislim da se ovo može apsolutno primjeniti na tebe i nju
izvrsna angažirana socijalna pjesma
pozdrav
28/05/2013 at 7:21 pm Permalink
Da! Ti otkrivaš svakim danom čovječnost koja bi trebala svakoga od onih milijun debila i od onih manje debilskih debila krasiti. Ali ne može jer onda bi bili ljudi.
Ovdje nije mjesto za pričanje priča, zato ću ukratko spomenuti nošenjem kava opterećenu stariju gospođu i to od drugog do trećeg kata, stalno, stalno, stalno, gore, dolje, gore dolje. E, prijatelju, tu se srećemo: Ne znam da li je još netko toj iscrpljenoj, maltretiranoj, izrabljivanoj osobi rekao: “Ne, gospođo, od danas ja sam sebi donosim kavu”. A eto ja jesam. I čast mi je. I ponosim se time. I zato ti to ispričah.
Veliki pozdrav, Aljoša !!!
28/05/2013 at 7:46 pm Permalink
toga ima gdje god hoćeš
ali treba ”uvijek biti čovjek” i normalno se ponašati bez obzira na godine i status u sustavu demokracije teške
ugodnu noć želim
sfd
28/05/2013 at 8:11 pm Permalink
Čestitam Aljoša!
28/05/2013 at 10:05 pm Permalink
Ljudi , hvala na posjeti i dijeljenju stavova i emocija.
Pozdrav Veliki 🙂