Još vidim tvoj lik, u rumeno praskozorje,

Još čujem tvoje riječi u dubini duše:

“Ugasit će se i posljednje iskrice plamena, usamljenog skitnice,

Uz polupraznu čašu u drhtavoj ruci, završena je pjesma-balada očajnika!”

Pogled ti se gubi u dimu cigarete.

Hvatam posljednje niti nade u neko smisleno, bolje sutra

Koje dolazi s novim svitanjima, izranja iz tmine, jala svakidašnjeg i

Tereta noći.

Zima je tu… Vjetrovi su donijeli hladnoću, zaledili srce koje traži

Toplinu, čezne za tobom.

Što želim?

Poletjeti sa vjetrom ne mogu, a niti zagrliti te u javi.

Duša mi putuje beskrajem, tražeći smisao-sidro postojano u

Brodolomu, tražeći tebe.

Udišem duboko…

Nedostaju mi oni atomi kisika koje smo dijelili između poljubaca, u bijelim noćima.

I ova noć, uzdiše samotna, tiha…

Plaču zvijezde u crnini nijemoj…

Smiješi se, Luna, širokim osmijehom, gledajući me odozgo.

Hoćeš li me prizvati s mjesečinom?

Hoćeš li me prepoznati u mraku?

Hoćeš li pružiti ruku djevojčici u ženi koja je ostala sama na raskrižju života?

Znaš da rane krvare, još zarasle nisu…

Još boli zvuk koraka na odlasku i okrenuta leđa .

Bole i sve one pahulje, u sjećanju, zaleđene s vrelim suzama.

Danas se opet prepuštam vjetru, neka mi mrsi kosu, miluje mi obraze.

Danas je vjetar začuđujuće topao, grli me nježno, meko…

Grli me kao nekada tvoje ruke i klizi mi po leđima.

Ludim li?

Čujem te kako s vjetrom pjevaš našu pjesmu, umirujući me, tješeći me tihom melodijom.

Ne znam!

Posvuda odjekuju stihovi nedovršene balade.

Ni pero, se još nije osušilo, umočeno u tintarnicu moje duše, još čeka trenutak da se srce odledi, da versi poteku.

Čežnja cvate, žeđajući za kapima sreće, okrećući se prema novim jutrima.

I opet noć, dan prekriva.

Tugaljiva pjesma, zarobljene duše vješa se o zavjesu noći.

Usamljena ptica, polomljenih krila, poletjeti ne može, ostaje zarobljena u prošlosti, u pjesmi pjesnika skitnice.

SUZANA MARIĆ