Valentina Berić “Tišina” – izbor iz Diskursa

Otvaram stara vrata i ulazim tiho na prstima, kao sjena neprimjetna da ne poremetim mir koji vas okružuje. Znam, čim se suza skotrlja i bol me rastavi na komade, znat ćete da sam došla. Kroz zemlju će doći do svakog od vas njena vrelina koja me peče, evo već godinama. Ima li išta teže nego otvoriti vrata gdje vas posjećujem, ali vas ne vidim? Vidite li vi mene?

Svi zidovi ovog svijeta stoje mi na leđima dok koljena posustaju u njihovom  držanju. Treba biti jak i naći snage tamo gdje je više nema. Srce zašiveno s bezbroj šavova, koji se lako pokidaju, ne može da ozdravi jer od bola još nitko nije ozdravio, samo naučiš da živiš s njim.

I lažu svi oni koji kažu: „Kako vrijeme odmiče, bol postaje manja.“ Ne. Bol postaje samo zrelija, starija i mnogo veća. Valjda raste dok ne počne starjeti, dok se koža ne počne borati, ali nikada se smanjiti neće.

Sat neumorno kuca ne ostavljajući ni jednu sekundu sa strane. Da se zaustavi, da se vrati natrag, da još jednom osjetim blaženi dodir koji liječi, da srce makar još samo jednom osjeti onu radost kad nas vidim sve zajedno na okupu s osmjehom na licu. Tražim previše zar ne?

Tražim nemoguće jer vaš san je vječan, a moj prolazan. Jedina utjeha koja korača kroz život je saznanje da, iako godine odmiču između nas, iste te godine nas približavaju, jer svi hodamo ka tom kraju na kom ćemo se jednoga dana ponovno sresti. Svaki kraj nosi novi početak, a čini mi se da je svaki početak lijep samo dok ne dođe do kraja, ako uspije do njega doći. Život kratko traje, brzo prođe, ali nekako dugo boli. Na koju god stranu da se okrenem, tišina je sve što me okružuje, a toliko vas  ovdje ima.

Sjednem, pričam dok se glas ne umori od saznanja da pričam sama sa sobom. Tko zna, možda postoji neki paralelni svijet, neki prolaz kroz koji mogu da se provučem pa da vas vidim bar još jednom. Kažu da bi trebalo ići redom u taj drugi svijet. Zašto onda sve ide preko reda?

Kasnimo u svemu, ali odlazimo prije nego što treba. Kroz zamagljene prozore mojih očiju slike se redaju jedna za drugom. Razbijaju se o kapi koje nezaustavljivo padaju, a ja ih skupljam i opet iznova sklapam ne dajući zaboravu da ih odnese.

Šta bi mi sada rekli da me vidite? Ne brinite, spavajte bez brige jer strah koji mi je nekad obuzimao tijelo kada bi samo preko polja pogledala u vašem pravcu je nestao. Od kada ste se ovdje preselili znam da sam sigurna u svojoj samoći s vama. Jer kad si svoj među svojima onda si najsigurniji.

Kada Sunce krene na počinak, skupljam snagu da vas ostavim da počivate u miru. I dok dišem i dok me god ima, dolazit ću u taj prvi red na kućni broj četiri.  Zatvaram vrata bez straha, tiho da ne remetim vaš san i odlazim putem kojim često idem. Pogled mi ostane gore visoko na nebu gdje oblak crta znak iza kojeg možda baš ti viriš i čuvaš svaki moj korak. Voljeni nikad ne umiru dok god žive u našim srcima.

 

 

 

 

2 komentara za "Valentina Berić “Tišina” – izbor iz Diskursa"

  1. julija
    julija
    02/10/2021 at 4:53 am Permalink

    Sljedeći broj Diskursa posvećujemo Janku Poliću Kamovu. Pišite za “Diskurs”!

  2. Moon47
    Moon47
    06/10/2021 at 3:40 am Permalink

    Lijepo .

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.