Na vjetru se njišu dvije male višnje

To su ona naša  još nezrela zvona

Nabujala kap u predvečerje kišnje

Je li prošao tren ili sto eona.

 

Okrunjeni cvijećem proljeća ranog

Sjali smo u travi, nevini i sneni

Sreća je put bez puta odabranog

Govorila si tad, putujući meni.

 

U dlan ti je leptir utisnuo šare

Da ih čuvaš za vrijeme kakvo je danas

Jesmo li još uvijek oni što mare

Za zanjihano nebo, za druge, za nas …

 

Nabujala kap u predvečerje nade

Skriveni svjedok mojim čežnjama golim

I tvoju čeka da se za njom iskrade

Da te u treptaju iznova zavolim.