Tišinu jutra raspori grmljavina ostavljajući jeku
kao kad se para ljetna haljina zakvačena za trn grma
u gustišu gdje se ljubav razigrala.
Narančasta šalica sa plavim  janjetom
miris i toplinu jutarnje kave, bijele, dodaje ozračju.
Razmišljam o nekim začudno prebrzo prošlim danima.
Bili smo tako nevini, tako željni nejaka krila raširiti,
poletjeti, biti slobodni od svih zabrana, biti svoji.
Ova grmljavina, ovo nebo natmureno, plačno i tiho
ponekim jecajem vrati me u vrijeme ljetnih, toplih kiša.

Nostalgija, što li? Vrijeme kada tišina traži riječi, govor,
suzu, plač ispotiha za minulim, neki tren sjete i tugu.
Vrijeme u kojem slušajući tišinu u iščekivanju mrmorenja
ispijam bijelu kavu iz narančaste šalice sa plavo naslikanim janjetom.
Moje vrijeme sjećanja, trenutak nostalgije, kiša.
Zapisujem.

07.07.2013.