Već ispranu čežnju

pod vjeđama nosim,

izvještačen osmijeh

što sam sebe krije,

a ispod kože –

dubok je ponor.

U starom kaputu

čekam i prosim

da me bar vječna

svjetlost ugrije.

 

Samo sam sjena

svoga života,

ostatak onog

što nekad sam bio,

tijelo za dušu –

pljesnivi kovčeg.

U prolazu, još ponekad,

okrzne me ljepota…

Živ sam, a mrtav

da bih je pio.