Glava mi klone umorna
A tako bih pisati htjela
Još jednu pjesmu 
U ovoj proljetnoj noći
Riječi mi naviru
Poput nabujalog
Planinskoga potoka
I vrtlože se
Pa me gurkaju
Pa me bodu
Skakuću pred očima
Ne daju mi mira
Bude me
Uklanjaju umor
I ruka već pero traži
Nema mi odmora
Jer muza , ta nestašna djevojka
Prosiplje riječi
Poput trešnjinih lati na vjetru
I lijepi ih crnom tintom
Na bijeli papir
Vodeći moju umornu ruku
Od slova do slova
Nastaje pjesma
Nježna, proljetna
Kraj prozora
Dok vjetar raznosi
Bijele trešnjine latice