Zatočenik

Porušio snove, stabla mladih šuma,
presjekao korijenje skrenuvši s druma.
K’o do lanjskog snijega mario za sanje,
zaboravio danu riječ, svoje obećanje.

Utopivši savjest u ravnodušju uma,
gušio je boli s gutljajima ruma.
Činilo se, ukleto je rastat se od tuge
dok to vjerno pseto prati noći duge.

Rasut kao grašak, slijedio je rane.
Zadnjih snova dašak otpuhnu kroz dane.
Sunce je tražio zarobljenik tame.
Jad gorčinom tažio, ostade sred čame.

Sve ga više gutala ona crna raka,
nemoćno prepušten raljama mraka.
Ima li koga da mu s duše teret makne,
suncu da ga vodi, ljubav da ga takne?

5 komentara za "Zatočenik"

  1. Suzana Marić
    Suzana Marić
    02/09/2020 at 1:25 pm Permalink

    Sve ga više gutala ona crna raka,
    nemoćno prepušten raljama mraka.
    Ima li koga da mu s duše teret makne,
    suncu da ga vodi, ljubav da ga takne?

    Anja, i sama imam nekoliko pjesama sa istim pitanjem . Odlični stihovi. Pozdrav šaljem 🙂

  2. Marija
    Marija
    02/09/2020 at 5:27 pm Permalink

    Strašno je i tjeskobno tako živjeti, bez obzira je li čovjek sam odabrao put čame. Pjesma je odlična, sadržajna i skladna. 🙂

  3. AnjaL
    03/09/2020 at 4:49 pm Permalink

    Hvala na bašim riječima, Suzana i Marija.

  4. gabi
    03/09/2020 at 7:54 pm Permalink

    Teško je i zamisliti se u takvoj situaciji…dok se ne dogodi. A sudbina zna biti nepredvidiva. Izvrsni stihovi, Anja! Lp.

  5. AnjaL
    04/09/2020 at 6:39 am Permalink

    Hvala ti, Gabi!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.