Vlad je rođen na poetskom portalu „Očaravanje“ 2012. godine. Nastao je kao dio poetske igre, ali se udomaćio i ostao na portalu. On je glavni  lik zbirke pjesama Marije Juračić  „Vlad i bijela draga“ koji lako možemo zamisliti i kao roman u stihovima. 

Iako  njegovo ime asocira  na okrutnog vampira Vlada Tepeša koji je obitavao negdje u visokim planinama Transilvanije, Vlad iz ove zbirke ne nosi gene svog strašnog prethodnika.  Je li poetsko nadahnuće pjesnikinje bio taj Vlad ili je ime puka slučajnost, nije važno za ovu priču. I ovaj Vlad nedefinirane starosti, ali dubokog iskustva i znanja,  živi u hladnom, mračnom dvorcu, negdje u surim planinama, a   jedino mu društvo prave vukovi oko dvorca i njegova bijela, krhka  draga koju on ljubi zaneseno, nježno, iznad svega posesivno, u  tužnoj spoznaji  da ga ona ne osjeća pa  ga odbija  na  pasivan , ali  snažan način i ostaje hladna i daleka.

Snažna je pjesnička imaginacija autorice ove zbirke koja ni sadržajem ni izrazom ne  podsjeća na ništa što je ona do sada napisala.
/ Kamen/

nemoj draga moja
bijela draga moja
kamen gaziti nogama bosim
nemoj golubice moja
grlice nježna

hladan je kamen dvorca moga
hladno je srce tvoje
bijela draga moja

 Stihovima se vodi nijemi dijalog između nježnog vampira i njegove drage, čudan dijalog koji se dotiče, ali nikada između njih dvoje ne dolazi do otvorenog razgovora./ Magle/

On

bijela draga moja
kroz okno gleda
crna je noć u oku njezinom
magle noćne oknom prolaze
nevjesta moja bijela
mene čeka

Ona

bijelo cvijeće
donio mi  vitez mrki
crni mu gavran na ramenu
crni konj pod njime njišti
što da s cvijećem radim
bijelim cvijećem njegovim

Pjesničke slike su tamne, boje magličaste, siva i crna, bijela tek u tragovima, a malo živosti unose motivi crvene kose, zelenih očiju i poneka krvava ruža.

Zapanjuje i neobičan završetak ove zbirke pjesama, ovog svojevrsnog romana u stihovima.

Uviđajući da njegova tiha, nježna draga vene za suncem, morem, krikom galeba, uviđajući da sva njegova ljubav, njegovi darovi, njegovo kraljevstvo nije dovoljno da ju usreći, Vlad se svjesno izlaže suncu, njegov dvorac lišen imaginacije propadne u trenutku, nestaje mraka, vukova, crnih ptica. Ostaje samo njegov vjerni konj koji će njegovu dragu odvesti do žuđenoga mora.

Autorica je ove stihove pisala posve novim pjesničkim izrazom. Dok je dosadašnje zbirke pjesama pjevala rimovanim katrenima,  ove su pjesme pisane  slobodnim stihom, neobičnim, mračnim, a nježnim pjesničkim izrazom koji ostaje jasan, iako  potpuno zanemaruje versifikaciju i interpunkciju.

Neobična je i kompozicija pjesama. U gotovo svakoj pjesmi govori Vlad, ali govori i njegova draga. Unutarnji su to monolozi koji se ukrštavaju, ali se ne dodiruju, izviru iz duše, iz uma, ali se ne izmjenjuju, ostaju zatvoreni u dva svijeta od kojih jedan, onaj mračan, žudi i voli, a drugi, onaj svijetao ostaje nedodirljiv, hladan.

 

Božidar Pasarić, mr.sc.