Ždralovi mira

                         *„Ovo je naš vapaj. Ovo je naša molitva. Mir u svijetu.“

U dalekoj Zemlji izlazećeg sunca
polijeću srebrni ždralovi u daljine
prekrili su nebeske vrhunce,
a Zemljom odjekuje eho tišine.

Parkom Mira Sadako Sasaki
visoko podigla malene dječje ruke
u Hirošimi vapi za život svaki
da nitko više ne proživi njene muke.

Uzdigla je zlatnog ždrala k svemiru
u senbazuru dugi šareni niz broji
tisuću ih leti i leti prema Miru
strahuje da ipak nedostaje koji.

Nek’ sveti ždralovi rašire krila
nek’ prelete široki zemljin krug
nek’ buja svijetom ljubavi idila
i pjesma odjekuje kroz svaki lug.

 

*Riječi ispisane podno spomenika Sadako Sasaki u Parku Mira u Hirošimi.

14 komentara za "Ždralovi mira"

  1. Marija
    28/12/2016 at 10:04 pm Permalink

    Kada sam pročitala Brucknerov roman, znala sam da ga neću moći zaboraviti. Sada tvoja prekrasna pjesma postaje dio te cijele priče o djevojčici koja je samo željela živjeti. Dirljiva je to priča o odgovornosti odraslih i patnji djece. Pa proširujem misao;
    Nije dovoljno samo djecu dovesti na svijet, njima treba omogućiti život dostojan djeteta jer ako društvo to nije u stanju, onda nije ni zaslužilo imati djecu. A osnovni uvjet djetetove sreće je mir. Licemjerno je tražiti da se poštuje život, ako se taj život kasnije ne uvažava.
    Veliki pozdrav, Katarina:)

  2. easy rider
    28/12/2016 at 11:44 pm Permalink

    Krasna posveta, ne ponovilo se više nikada!
    pozz

  3. katarinab
    29/12/2016 at 4:31 am Permalink

    Draga Marija, hvala ti na čitanju i tvom komentaru i osvrtu s kojim se slažem u potpunosti. Sve te strahote koje je učinio i čini čovjek, t.j. dio čovječanstva strašne su ma gdje te skupine pripadale. Možda poslije klimatske katastrofe ili neke druge oni koji ostanu za sebe urede bolji život s više ljubavi i poštivanja prava na život, a manje ratova.

    Veliki pozdrav i želim ti lijep dan!

  4. katarinab
    29/12/2016 at 4:32 am Permalink

    Easy, hvala na čitanju i tvom osvrtu.

    Lp i ugodan dan!

  5. Suzana Marić
    29/12/2016 at 7:36 am Permalink

    U potpunosti se slažem s Marijom . Gledati dječju patnju nešto je najteže na svijetu ,no poneki to ne osjećaju . Katarina, dirnula si me ovom pjesmom .
    Ugodan dan ti želim 🙂

  6. nevenka
    29/12/2016 at 9:49 am Permalink

    potpisujem Marijin komentae
    pozz

  7. marissa
    29/12/2016 at 10:08 am Permalink

    Zemlja izlazećeg sunca, ždralovi… Zamislih i trešnjin cvat. Gradacijom dolaziš do surovog saznanja . Bol djeteta izniklog iz ljepote, rekla bih raja.
    Taj kontrast ljepote i boli me snažno dotaknuo. Izvrsna pjesma.
    Veliki pozdrav Katarina 🙂

  8. mirko1
    29/12/2016 at 1:50 pm Permalink

    Kad bih mogao nekim neiskustvenim djelovanjem od posvemašnje boli svijeta i povijesti samo jednu sekundu jednom djetetu, ili bilo kojem nepravedno ugroženom biću pretvoriti u radost, ne bi me preplavila neizmjerna sreća jer bih iz tog nekog zadovoljstva i dalje znao da je svijet proizvodio, proizvodi i proizvodit će ratove… željeli mi, ili ne, ponavljali mi, ili ne ono što se zove čežnja, nada, krik, mantra: “Ne dogodilo se više nikada!” Tko će čovječanstvo u srljanju u opću propast zaustaviti ako neće ono samo?
    Hvala ti, Katarina. Vrijedno te je čitati i na portalu biti u društvu s tobom.
    Pozdravljam te…

  9. Tatyana
    29/12/2016 at 8:14 pm Permalink

    Katarina, nadahnuta pjesma, – bol i patnja djece, cijele nacije prerasla je sve granice i izrasla u snagu oprosta. Japanci su se ispričali cijelom svijetu za ono što su oni skrivili i nesebično pružiti ruke cijelom svijetu i oprostili…
    Neponovilo se!
    Izvrsno napisano 🙂 Pozdrave ti šaljem!

  10. katarinab
    29/12/2016 at 8:25 pm Permalink

    Suzana, Nevenka, Marissa, Mirko, dragi moji veliko vam hvala na čitanju i osvrtima.
    Mirko, bojim se da si u pravu i slažem se sa tvojim mišljenjem. Nažalost, vidim svijet kakav je i čini me užasno nesretnom što sam dio toga svega, toliko da ne mogu niti pričati koliko mi se grlo stegne. Kad bih trebala slučajno održati recital s nekom od mojih pjesama ne bi bila u stanju. Ne, zato što bih imala tremu već zbog patnja nedužnih koji su izazvali da ispišem sve te stihove Vapaja, a nisam im u stanju bila pomoći. Znam da ne mogu ništa izmijeniti, možda pripadam hipersenzibilnim utopistima, a oni su davno izumrli (odnosno samo je sve teorija). Najčešće teorija je jedno, a praksa drugo. Oprosti, odoh u širinu.
    Veliki pozdrav!

  11. Murtulica
    29/12/2016 at 8:37 pm Permalink

    Draga Katarina, sve je rečeno u prethodnim komentarima! A, u tvom zadnjem odgovoru, iščitavam svoje misli i osjećaje.

    Veliki pozdrav:)

  12. Marija
    29/12/2016 at 8:47 pm Permalink

    Nekako nemam vjere da će čovječanstvo proći na popravnom ispitu, jer nikada nije. Sjajne civilizacije su propadale i počinjalo se uvijek iznova. Bilo je velikih umova koji ništa nisu mogli učiniti. Ogromna rušilačka energija može lako doći u ruke fanatika koji su više puta demantirali tvrdnju da obrazovanje donosi mir i dobrobit. Zvučat ću ružno, ali za čovječanstvo bi bilo bolje da je njegov militantni dio ostao na nivou luka i strijele. Napredna tehnika i skučeni um su pogubna kombinacija..

  13. Ivica Grgić
    29/12/2016 at 10:28 pm Permalink

    Ni jedan rat ne bi trebao započinjat dok se djeca ne zbrinu na sigurno,no rat započinju stari zlikovci koji su zaboravili kako je biti dijete,baciti bombu tamo gdje znaš da će stradati djeca ne može biti normalno ali takav je rat,budi u čovjeku ono najgore.
    Nikad nije bilo dobrog rata, ni lošeg mira
    Benjamin Franklin

  14. katarinab
    30/12/2016 at 7:21 am Permalink

    Draga Marija i Ivica, život je vječita borba dobra i zla. Upravo slušam
    Psihomodo pop “Ja volim samo sebe”, pa mi ta pjesma dovoljno govori. Nostradamusu nije bilo teško predvidjeti budućnost, ako je studirao i upoznao ljudsku narav. Nama je sve jasno, ali opet nam ostaje nada da se najgore stvari u životu neće desiti i da je čovjek nešto naučio iz pogrešaka. Pa i ako već ratuje da najslabije (djecu) prije toga zaštiti, jer na kraju smisao života je između ostalog nastavak vrste, a ne osvajanje i ubijanje. Goli smo se rodili i ništa nemožemo odnijeti na onaj svijet (srećom), a države danas jesu sutra nisu i zato bi svaki čovjek trebao živjeti i pustiti druge da žive.
    Šaljem vam pozdrave u nadi da će se nešto izmjeniti u 2017. godini! ♥♥ 🙂 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.