Netko jednom reče, da je snove potrebno snivati
a pitam se
kamo da ih smjestim kada ih gomila razvlači
u nedogled svojih života postavlja
kao spomenike pod kojim nikada cvijet ne ostavlja
Tko ukrade život, a da ne pita čiji je
pitanja koja nemaju smisla i ne pitaju se
Oronule godine puta niti ne znaju
da li su trajale, proživjele,
a u prahu nestale
U utrobi stvori se život,
a kada ugleda prvu svjetlost zažali
makar niti riječ ne progovori
Pokušava se vratiti u toplinu gdje je nastao
otrgnut kao list sa stabla što prvim snijegom trune
ipak ustane kao svako biće
uspravi tijelo pogledom do neba
zamoli onog koga treba i suze mu pokloni
a pita se
zašto se rodi
u životu gdje ništa nije sveto
Josip Ergovic
katarinab
Marija
Lav
30/10/2012 at 6:54 am Permalink
Pjesma kao molitva koju duša tužna traži na ovoj čudnoj planeti koja je sve samo na svata 🙂
30/10/2012 at 9:04 am Permalink
Netko jednom reče, da je snove potrebno snivati- Počela bih pjesmu ovim stihom, Sve ispod njega je snažna misao koja postavlja prava pitanja, koju čitatelj može razvijati i koja je izrečena s izvjesnom dozom gorčine. Lijep pozdrav Peki 🙂
30/10/2012 at 10:56 pm Permalink
a pita se
zašto se rodi
u životu gdje ništa nije sveto
netko ga živi sa guštom
a netko u jecaju
lijepu noć želim
sfd
31/10/2012 at 6:17 am Permalink
Dobra misaona.
Tko si uzima za pravo, onaj kome dozvolimo!
Srdačan pozdrav Mirjana!