ugasli su plameni jezici

približio se san stvarnosti

djetinjstvo stihovima u bagremu ostalo

kao mjehurići na vodi

rasprsnuti u tisuće kapi

osvanuo pretvoren u žuljeve

izrođeni život

 

jesam li prebrzo snivala

izgubila usput mladost

kao dio istrošene odjeće

ili je samo vjetar godine odnosio

a vratio ih nikada nije do mene

 

kada bih barem mogla dotaknuti prve cipelice

prvo izgovoreno slovo

osjetiti

da sam ponovo rođena

makar kao pridošlica nebesa

od žute zemlje sačinjena

da imam sve

a zapravo da nemam ništa

 

nije tuga da se spomene

samo nije imala pravoga gosta

a prosta sreća

najveća slika života

ne visi na zidu kao pohvala

 

sve dođe svome kraju

ne znam ni da li bagrem živi

cipelice za uspomenu ostale

rođenjem si prisiljen da živiš

 

ponavljam

nije tuga da se spomene

iza zatvorenih vrata sreća je ostala

kada kičma se polomi

nestaje život

za neka nova rađanja