Zima teškim zvekirom kuca na vrata

kidajući poslednje lišće sa starih breza

dok sunce ulazi kroz prozor i pada

na fotografiju moga brata

grijući se na njegovom osmijehu

Ne znam koliko sam dugo čekao

na ovu pjesmu pokušavajući da pronađem

šta se krije iza bore na njegovom čelu

Misli odu pa se vrate

zatičući me svaki put

kako tražim zlatnu nit radosti

da mi osvijetli put

kroz dubine njegovih očiju

do jedne suze gušće od krvi

koju hoću da ponesem i bacim

u Fontanu di Trevi