Stigao sam negdje na po puta

a gdje su me dovele vijuge

metar po metar čovjeka guta

tijelo velike crne zmijuge.

 

Od glave do repa zmija ljuta

u žilama truje svaku ljepotu

a srce ipak još traga i luta

ne znajuć’ što ga drži na životu.

 

Krivudava staza brzoga gmaza

mene u sigurnu propast vuče

 ali osmijeh i ljubavna fraza

 i u paklu opet lijepo zvuče.

 

Ma sve nas je progutala zmija

hladnokrvno se na suncu gosti

da pokaže kako joj obrok prija

samo podrigne i vrati kosti.