Kada u gaju umivena rosom
zamiriši kala, bijela kala nježna
poželim opet proći tvojom kosom
rukama punim drhtaja i čežnja.

Poželim da u jutra puna sjajnog plama
nađem se zanesen u divnoj ti zjeni
da te grlim nježno kao goru tama
i da noću mjesec promatra nas sneni.

Poželim da opet u mračnoj mi duši
budeš baklja vječna, taj gorući dar
da ko vjetar što ti sjetnu vlagu suši
u očima tvojim krunim sami žar.

Da mi budeš kala ponad gorskih kosa
ja po tebi čista, nepresušna rosa.

Ivica Grgić "Dosanjana lira" Redak,20I3.