U noći punoj mjesečine

mlada Luna prošetala šumom

posrebrila brezi kose fine

mala kola kloparaju drumom.

 

Hej, zingaro, la Luna e rossa

krade noći tvoja violina

 draga ti je zaplesala bosa

u haljini od crnog muslina.

 

Ej, gitano, kako ljubit znadeš

ukrao si srce plavoj ženi

zvukom tvoje violine kradeš

njenu ljubav , poljupce u sjeni.

 

Neka plače tvoja violina

neka boli, neka duša rida

teška tuga postaje  milina

kad se voli bez okova i stida.

 

Nesta Luna, nesta mjesečine

utihnuli violine zvuci

krasan privid  prhnu u visine

ničeg nema u pruženoj ruci.

.

Marija Juračić