Kada jednom potraju te zime

traži me u proljećima ranim

u parku ptica koje sam hranim

a one pjesmom zovu ti ime.

 

I kada od lune , moja draga

ostane tek srebrn sjaj u kosi

srcem što nevremenu prkosi

za njom opet krenut ću bez traga.

 

A onda, na kraju putovanja

čim upalimo vatru u kući

pod strehu će Mjesec, nikad žući

objesiti pjesnik koji sanja.