Na vrhu Parnas brda plačem,

ronim suze, suze srama, suze srdžbe,

suze boli i griješnu sudbu preklinjem,

jer me kazni kao pakao nevinu dušu,

jer me začara i odvede u sigurnu smrt.

Nasukan kao brod na žalu,

u agoniji lijem poslijednje kapi suza.

Suze samo teku, neobjašnjivo kao čarobni biseri

iz proloma oblaka.

Srušili su mi se snovi, utopile nade;

potopljeni su brodovi i popucale su brane

i zato lijem suzne suze boli u iščekivanju,

u agoniji na vrhu Parnas brda.