Nešto je pokidalo sve zlatne niti

popucale su u točkama spajanja

riječi vise u zraku kao stalagmiti

kaplju u izdisaju našeg trajanja.

 

Penjali smo se po istim klisurama

zavojima utjehe rane vidali

daleko smo od neba, a blizu srama

dok vraćamo zvijezde koje smo skidali.

 

Jesmo li trebali zauzdati srca

u divljem galopu obroncima snova

prigušiti iskru da skromnije vrca

sporije obasjava prostranstva nova.

 

Mi ne znamo, dušo, drugačiji biti

klasje smo što raste pod prijetnjom srpa

nešto je pokidalo sve zlatne niti

možda ih život opet jednom zakrpa.