101

vrh ti

nad nebom,

Velebite

 

veleljudi

od tebe

 

vile tvoje

o snijeg

riječi pletu,

crni snijeg

i mrtvoga Gavrana

 

gorka voda

u njegovim očima,

gorka voda

i veleljudi kamena

 

od njeg’,

krv se ne vidi

(crni Gavrane),

ne vidi se smrt

(crni Gavrane),

ne vidi se jad

 

samo Velebit

vrh svoj traži,

bol svoju taži

u Gavranov

bijeli sat

 

Gavrane,

iz očiju vile ti piju,

piju jutro,

piju mrak

 

od veleljudi –

kamenstan,

crni Gavrane

 

17.2.∞., Gavrane

7 komentara za "101"

  1. Krebs
    17/02/2019 at 9:15 pm Permalink

    Woooow..samo sta mogu reci je- braavo, Branka!!

  2. AnjaL
    17/02/2019 at 9:42 pm Permalink

    Izmamila si mi suze, Branka. Vp!

  3. katarinab
    katarinab
    18/02/2019 at 1:37 am Permalink

    Lijepi i tužni stihovi.
    Vp!

  4. Tonka
    Tonka
    18/02/2019 at 7:44 am Permalink

    Pozdrav Branka, Velebit je ponos i obrana, sjećanje i tuga, ali uvijek jednako lijep, jednako izazovan, jednako naš. 🙂 🙂

  5. Marija
    Marija
    18/02/2019 at 9:26 am Permalink

    Velebit je ćudljiva, surova planina. Njegova svanuća i njegovi sutoni uvijek su dramatični, podložni surom kamenu i užarenom suncu, a kada zaviju snjegovi, urlaju vjetrovi, a studen se uvlači u kosti ni vukovi tada ne izlaze iz svojih brloga. Bura je ponekad tako hladna da u trenutku zaledi prste,obori čovjeka. Nije pogodna za tenkove, na njoj si osuđen na pješačenje, na konje i mazge.
    Moji dragi s nje se vratiše. S nešto posljedica, ali živi. Treba bilježiti.:)

  6. easy rider
    easy rider
    18/02/2019 at 7:34 pm Permalink

    Bravo Branka! Dojmljivo i snažno interpretiranje.

    Pozz

  7. branka
    18/02/2019 at 7:35 pm Permalink

    Hvala vam svima. Misli nek’ nam putuju k Tulovim gredama.

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.