I opet joj je pogled odlutao u daljine,
prizivajući sjećanja.
Sjedi sama na stijeni,
osjećajući kako joj kamen blaži vatru u tijelu.
.

Sjedi je pored mora,
ase Sunce utapa u tirkiznoj površini,
ostavljajući purpurni trag na nebu.
Zvijezde se polagano pale…
Iskričava svjetlost navješta mirnu noć.
.

Tišina…
Samo pokoji val tugaljivo miluje obalu,
dok u borovima cvrčak gudi svoje posljednje akorde.
.

Barka se lagano klati,
dozivajući je da je ponese tim smirajem,

da joj ublaži ranu na duši.
Ta barka ih  je nosila,  ljuljuškala ih nošena tihim povjetarcem.

U njenom zagrljaju su snivali pod zvijezdama.
U barci je ostalo pola njenog srca.
.

Tu noć…
Pamtit će tu noć,
kada joj je rekao da se čuva.
Kada je njegova suza zastala na pola puta,
a riječ ostala u neizgovoru.

Pamtit će bol i čežnju
koje su joj oklop odjenule.
.

O, sudbino…
Kako je teško biti sam u najljepši suton!
Kako je teško buditi se sa slikom na jastuku,
nedodirim jutarnjim.
Kako je teško tražiti ga,
a naći samo prazninu…
Sudbino, okrutna si !
.

Suzana Marić