Konačno je svanulo. Starica Tonka otvara prozor i pozdravlja svoje pernate prijatelje. Ptičice su jedini gosti koji će doći čavrljati makar na trenutak. Stavit će koju koricu starog kruha na prozor, a one dolaze da joj makar na kratko društvo prave. Žvrgolje, kljucaju korice i kao da joj zahvaljuju svojim cvrkutanjem. U njenim se očima svako jutro zacakli poneka suza kada sjećanja odlutaju u mladost, u vrijeme dok je još lakonoga kao na krilima prolazila ulicama. Danas je sama, gotovo zaboravljena. Bez poroda, bez roda svoga. Iako u kasnim godinama još uvijek se nada da će netko nepoznat zakucati na njena vrata i donijeti koji trenutak uzbuđenja. Susjedi joj rijetko dolaze. Nemaju vremena za duge priče, a Tonka je prepuna i lijepim i manje lijepim životnim pričama. Malo koga danas, dok žurno ispisuju poruke na mobitel, zanima Tonkin život, njena sjećanja, njene priče. Ulica još spava, samo susjedova mačka lijeno se vuče uz rub. Vreba ona Tonkine ptice, ali pazi ona da im ne dođe ni blizu. Još kratko će njeno jutro biti mirno jer budi se grad i novi krug započinje svoje kruženje. Užurbanost će pod ruku s bukom tramvaja učiniti od grada košnicu u kojoj nadvikivanje postaje način razgovora. Tada će Tonka pozdraviti svoje pernate prijatelje, zatvoriti prozor i čekati novo jutro.