Samo ptice

Konačno je svanulo. Starica Tonka otvara prozor i pozdravlja svoje pernate prijatelje. Ptičice su jedini gosti koji će doći čavrljati makar na trenutak. Stavit će koju koricu starog kruha na prozor, a one dolaze da joj makar na kratko društvo prave. Žvrgolje, kljucaju korice i kao da joj zahvaljuju svojim cvrkutanjem. U njenim se očima svako jutro zacakli poneka suza kada sjećanja odlutaju u mladost, u vrijeme dok je još lakonoga kao na krilima prolazila ulicama. Danas je sama, gotovo zaboravljena. Bez poroda, bez roda svoga. Iako u kasnim godinama još uvijek se nada da će netko nepoznat zakucati na njena vrata i donijeti koji trenutak uzbuđenja. Susjedi joj rijetko dolaze. Nemaju vremena za duge priče, a Tonka je prepuna i lijepim i manje lijepim životnim pričama. Malo koga danas, dok žurno ispisuju poruke na mobitel, zanima Tonkin život, njena sjećanja, njene priče. Ulica još spava, samo susjedova mačka lijeno se vuče uz rub. Vreba ona Tonkine ptice, ali pazi ona da im ne dođe ni blizu. Još kratko će njeno jutro biti mirno jer budi se grad i novi krug započinje svoje kruženje. Užurbanost će pod ruku s bukom tramvaja učiniti od grada košnicu u kojoj nadvikivanje postaje način razgovora. Tada će Tonka pozdraviti svoje pernate prijatelje, zatvoriti prozor i čekati novo jutro.

11 komentara za "Samo ptice"

  1. Krebs
    04/12/2016 at 6:36 pm Permalink

    Prelijep tok misli!!!! VP

  2. Tonka
    04/12/2016 at 6:59 pm Permalink

    Hvala ti od srca:)

  3. Murtulica
    04/12/2016 at 7:57 pm Permalink

    Tonka, draga, tužno i jako lijepo!
    Topli pozdrav, ti šaljem:)

  4. Ivica Grgić
    04/12/2016 at 8:11 pm Permalink

    Znaš onu..Tonka ..reci cvrčak 🙂
    Jako si lijepo iznijela ovo, usamljenost do korice,snažno sam ovo doživio, no imajući u vidu kakvi sve ljudi mogu biti samoća je nekad kao blagoslov,kažu da velik i snažan duh uživa u vlastitom društvu no lako je pametovati,nitko nije od čelika, pozdrav prijateljice!

  5. Suzana Marić
    04/12/2016 at 8:15 pm Permalink

    Samoća je teška . Tonka draga, ganula me je ova priča.
    Topli pozdrav ostavljam . 🙂

  6. Marija
    04/12/2016 at 8:49 pm Permalink

    Što smo stariji, krug ljudi oko nas sve je manji. Odlaze draga bića, odnesu sobom smijeh i toplinu koju su za nas nosili. Mladost živi svoje živote na istim putovima nadanja i zanosa na kojima smo mi nekada koračali. Onda se zateknemo pitanjem; je li vrijedilo? Jesmo li primili sve što nam je život želio dati? Dok dišemo, vrijedi. Vrijede i te ptice i susjedova mačka i priče koje ćemo zapisati i misli koje ćemo negdje s nekim razmijeniti. Vrijede i naši snovi koji se neće ostvariti, ali su tako lijepi da se negdje, nekad moraju u oblik pretvoriti. Veliki pozdrav, Tonka:)

  7. mirko1
    04/12/2016 at 9:00 pm Permalink

    Tonka, čitam te s oduševljenjem. Hvala za ovu prekrasnu crticu. Hvala što si ponovno s nama.
    Lijepi pozdrav:) 🙂

  8. Mihaela
    04/12/2016 at 9:49 pm Permalink

    Lijepo ispričana priča o sudbini mnogih osamljenih starijih ljudi. Mora se osjetiti..:)

  9. Tonka
    05/12/2016 at 7:31 am Permalink

    Svima vam od sveg srca hvala. Lijepo je biti ponovo u prekrasnom društvu ljudi koji cijene i ljube riječ. 🙂 🙂

  10. Tatyana
    05/12/2016 at 1:56 pm Permalink

    Slike stvarnosti koje nikoga ne bi trebale ostaviti ravnodušnim. Otuđenost, nemogućnost suosjećanja. Život bez razumijevanja i popratnih emocija prema drugim ljudima, njihovim problemima i patnjama. Kao izlika nikako ne bi trebao biti ubrzan način života. Nedostatak empatije najveći je problem današnjeg svijeta!

    Tonka lijepo opisana “bolna” tematika! Tople pozdrave ti šaljem!

  11. nevenka
    08/12/2016 at 10:00 am Permalink

    crtica o stvarnosti, malo bolna ali i to je život
    pozz

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.