U čamcu od čiste svile i zlatnog somota

Predgovor zbirci pjesama Ane Stjelja “Muzika tišine”

 

Kada se umjetnička nadarenost pojavi u nekoj obitelji, ona obično preskoči jedno pokoljenje, no u obitelji Stjelja to se nije dogodilo. Slikarica Ljiljana Stjelja i pjesnikinja Ana Stjelja, majka i kći, ukrstile su putove svog stvaralaštva i stvorile zvučnu melodiju poetske riječi i vizualnog zanosa.

Zbirka poezije “Muzika tišine“  u srpskom i engleskom jezičnom izričaju nastala je u trenutku snažnog zamaha u stvaranju dviju umjetnica. Pojavila se spontano, nadahnuta kolažima Ljiljane Stjelje. Živi su i zavodljivi ti kolaži i pogled ne bježi s njih. Dozvoljavaju oku da se odmori, mašti da se zaustavi, umu da zamisli i da vas odvede nekud gdje želite biti.

Kolaži su to mirnog,  slobodnog  života u kojem se živi i voli strasno, u kojem još postoji tajna avanture, u kojem se još razgovara za obiteljskim stolom, posjećuju lijepa, daleka mjesta, žene nose štikle i koketne šešire, a kuferi su im puni snova koje valja odsanjati.

Pjesme imaju snažno naznačenu duhovnu    dimenziju. Prvom pjesmom zbirke „Putovanje“ zaplovit ćemo s autoricom u čamcu od čiste svile i zlatnog somota u daleku zemlju Istoka da promatramo cvat trešnjinog drveta.

Moji koferi su puni sećanja
Moje srce je radoznalo
Zbog neotkrivenih mesta
Dalekih zemalja.

 

Putovanja dobivaju pravi smisao ako znamo gledati, ako ne ograničavamo  sliku koju oko upija, ako dozvolimo, prema uputi A: B: Šimića da nam oči “velike i nijeme rastu pored stvari”.

Ana Stjelja ima takve oči. One promatraju, upijaju i produbljuju sliku. Daju joj novu, duhovnu perspektivu.

Kolaž „Dubok pogled“ intrigirao ju je svojom tajnom. Oči žene na slici su zagonetne, plave, kristalna kugla koju žena drži u ruci je  imaginacija ogromnog svemira stlačenog u um žene kojim ona obuhvaća svijet i svakog čovjeka koji je osamljen, izgubljen i koji ostavlja tragove kako bi se znao vratiti, jer povratak će biti dug ako se dogodi nakon cijele vječnosti. Naše putovanje traje. Uvijek putujemo. Kratke su dionice vremena u kojem se čini da mirujemo.

Dubok pogled
misteriozne žene
osvetljava put
usamljenog čoveka
dok korača ka
večnosti.

Ostavljanje tragova u vremenu karakteristično je jedino za čovjeka. On ne pristaje na misao da je samo prolaznik pod zvijezdama, da se njegovo tkivo raspada, da nestaje, da nestaju svi dragi ljudi koje je na svom putu upoznavao i volio. Prigrlio je misao da je dio svijesti velikog logičnog uma koji stvara red u kozmosu.
No pojavnost života je prepuna tajni. Veliki magi znanosti neke tajne su otkrili, neke otkrivaju, a neke još ostaju nedostupne ljudskoj spoznaji.

Pjesnikinja Ana Stjelja je svjesna mogućnosti čovjeka koji se stoljećima bori, stradava i ustrajava u želji da svijet učini boljim mjestom svog boravišta. Ispraznom, sebeljubivom trošenju života nema mjesta jer „sat otkucava. Ponestaje nam vremena.“

Laž, zloba, ljubomora, grabež, pokvarenost, sve negativne pojavnosti troše život uzalud. Potreban nam je mač od svjetlosti“ sačinjen da nam posluži kao svjetiljka.“
Slika sata, koja je inspirirala autoricu stihova, je vrlo rječita. Vrijeme protječe. Silna energija slijeva se odnekud u naše vrijeme, ali ono je ograničeno. Sat odbrojava. Neiskorišteno vrijeme otječe nam kroz prste i ne možemo ga vratiti.

Da bi čovjek mogao zagrabiti u taj bazen energije, mora biti slobodan. Zato pjesnikinja pjesmom „Osvajam slobodu“ pita gdje je i kolika je njezina sloboda.

Osjeća da je  nema dovoljno pa izjavljuje da je  svijet mjesto kojem nedostaje pristojnosti, ljubavi i ljepote. Pa kako onda pjesnikinja osvaja slobodu?

Dok se vozimo u tom poetskom čamcu od čiste svile i zlatnog somota, pjesnikinja nam otkriva mjesto u kojem postoje naznake slobode pa s njega valja krenuti. Put prema slobodi opet joj je pokazao kolaž Ljiljane Stjelje na kojem jato ptica polijeće s pjesnikovog papira, iz njegovog pera i tintarnice.

Volela bih da se mogu pridružiti tom jatu
i okusiti slobodu
Bezuslovnu, neograničenu,
onu za koju vredi umreti.
Volela bih da sam ptica.

Na putovanju, iako se putuje u čamcu od čiste svile i zlatnog somota, čovjek nosi prtljagu od sjećanja na ono što je bio i što je imao. Čežnja pokušava dozvati sve lijepo i dobro, dozvati izgubljene dane ljubavi u kojima  nije trebalo gomilati riječi i pojačavati glas. U tim je danima vladala  muzika tišine.

Likovna podloga pjesme „Muzika tišine“ je kolaž Ljiljane Stjelje.  Na kolažu notno crtovlje, sačinjeno od bisera, svija se, pjeva i pleše. No nježne, pastelne boje nestaju u gornjem dijelu slike, postaju zagasitije i teže, a oštre zrake ranjavaju srčiku cvijeta. Zašto muzika tišine ne traje vječno? Zašto se ljubav umori i ode – pita se pjesnikinja.

I sad me boli
muzika tišine,
boli me svaki njen takt, grozničavi zvuk
jer se u strašni jauk pretvara
tišina.

Kud god da usmjeri pramac životnoga broda, čovjek stiže kući. Ne čeka ga tamo sijedi starac da važe čovjekove grijehe i zasluge, a ipak će sve urađeno biti odvagnuto.

Ako je cijeli Svemir posljedica jednog ogromnog uma, svijesti čiji smo  dijelovi, otrgnuti od te zajedničke svijesti, živimo  razne živote i potpuno samostalno odlučujemo o Dobru i Zlu. Nakon svoje fizičke smrti vraćamo se kući, vraćamo se toj Svijesti i iznova postajemo njezin dio. Mi smo ti koji sobom nosimo i Dobro i Zlo kao darove povratka i o količini dobra i zla naše duše ovisit će sreća i stanje te svijesti. Ana Stjelja je odlučila da se vrati s darovima dobra. O tome pjeva u pjesmi „Moja duša“:

 

Moja duša je vitez
ljubavi i slobode,
vlada svojim kraljevstvom
Svetlosti, večnog Sunca.
Moja duša je besmrtna
Kao i sve duše.
Leži iza brda
Najvišeg neba.
Lutajući Zemljom, pitam se
Kako je podeliti sa celim Univerzumom.

Pjesnikinja je odabrala slijediti put ljubavi i mira, jer se u njima krije suština života, buduće ustrojstvo zemaljskog društva, ono u kojem će živjeti još nerođena pokoljenja. Na kolažu „Moja duša“ figura žene lebdi iznad voda i slijedi ptice. Uzdiže se sve više da uroni u meke, pastelne poteze kista koji sugeriraju nježnost i neminovnost.

Odlazimo. Jednom mora doći trenutak kada će i posljednji čovjek napustiti dragu nam Zemlju. Krenut će za posljednjim jatom ptica i kao sjećanje na svoj boravak u određenoj točki vremena i prostora, ostavit će na kamenu ružu i crtež ugasle planete. Ove teške vizije ostavile su obje umjetnice pod nazivom „Posljednje jato“. Dirljivi su ti stihovi i dogodit će se. Velike oči djece okrenut će se tada užasnute u prošlost i poslat će nam nijemi krik: “Zašto?“

Planeta je izgorela
Nema više života.
Nema više ptica.
Nema više slobode.

I tako sada plovimo u čamcu od čiste svile i zlatnoga somota kroz neizvjesne predjele svemira, osluškujemo njegov šapat. Na kolažu „Šapat svemira“ između planeta lebdi ogromna knjiga posuta laticama. Na početku smo putovanja. Tragamo za znanjem. Pjesnikinja ukazuje na živa nebeska tijela:

 

Ćute
I plešu.
Ćute
I okreću se ukrug,
Izvan prostora.
Tragaju za znanjem,
Tragaju za istinom
I harmonijom
U ovom dalekom svemiru.

Putovanje u čamcu od čiste svile i zlatnog somota nastavlja se jer čovjekova duša ne poznaje kraja. Nastavlja svoje traganje.

 

/Marija Juračić/

 

https://www.knjizara.com/Muzika-tisine-Ana-Stjelja-163370

 

Jedan komentar za "U čamcu od čiste svile i zlatnog somota"

  1. Mihaela
    07/01/2023 at 3:26 pm Permalink

    Imam knjigu. Lijepa, tiha poezija.:)

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.