Spoznavao sam,

ne vjerujuć’.

Kako zeleno,

postaje sivo.

Kako lijepo,

postaje ružno.

Kako vlažno,

postaje suho.

Kako čvrsto,

postaje krto.

Kako veliko,

postaje malo,

A raskošno – smežurano.

                ,

Svjedočio sam nipodaštavajućoj metamorfozi.

Trijumfu katabolizma i regresije.

Simulakrumu iščezavanja i gorčine.

                         .

Skeleti u formama posrnulih koralja su postali koncept smrtnog izričaja.

Uobrazilja je evoluirala u stvarnost.

                        .

Cydalima perspectalis vlastitim plamenom sažeže perspektivu flore.

Pojela je svoju hraniteljku,

oborila je nauznak, istaknuvši beton.

Nigdje kiše, a ja od jada pokisnuh.

* * *

Katamnestički posmatrano,

ima i nečeg utješnog, gotovo protektivnog, u novim nestancima.

Jer ih Ljudi,

koji su nestali prije (invazije sićušnog predatora), ne dočekaju odbolovati.

 

* Cydalima perspectalis je neutaživa gusjenica šimširovog moljca / plamenca

koja se hrani lišćem, sukcesivno uništavajući prelijepe ukrasne grmove  

 

* Ljudi su moji rahmetli (pokojni) roditelji