Hodam polagano

tražeći nas u sjenama,

u igri svjetlosti, koja se neumoljivo

probija kroz pospano lišće,

ispisujući stihove na gruboj kori kestena.

            .

Jesen je kasna,..

Ogoljelo je sve

poput moje duše

na kojoj je i posljednji list uvenuo, zaspao.

                             .

Čuješ li uzdahe vjetra dok sjedi na vrhu stoljetne lipe?

Osjetiš li hladne kapi kiše dok umivaju našu stazu?

Možda to nebo plače

za jednom nedovršenom pričom.

Možda vjetar veže paučinaste niti uspomena pod krošnjama našeg kestena.

Korak po korak kroz park uspomena, sve sam bliže zimi.

Umire list po list pred očima mi, nježno padajući pred korake moje.

Plače li nebo

za jednim sjećanjem, umjesto mene?

Moji su uzdaci odavno utihnuli.

Suze su presahnule, zamrle u nutrini duše.

Samo se ponekada sa jeseni

vratim u park prošlosti,

pa prošećem lagano stazom po nevidljivim tragovima tvojim .

Izgubim se na tren jer su i ptice utihnule.

Ne čujem više zov ljubavi u pjesmi vjetra.

Samo je tišina glasnija od kapi suze .