Polagano šećem kroz jesen
razgrćući lišće koje staru stazu prekriva,
sa nijemom čežnjom
tražim tragove koraka naših,
ali ih kiše ispraše,
a magla ih nježno sakriva.
Hodam polagano
tražeći nas u sjenama,
u igri svjetlosti, koja se neumoljivo
probija kroz pospano lišće,
ispisujući stihove na gruboj kori kestena.
Jesen je kasna,..
Ogoljelo je sve
poput moje duše
na kojoj je i posljednji list uvenuo, zaspao.
Čuješ li uzdahe vjetra dok sjedi na vrhu stoljetne lipe?
Osjetiš li hladne kapi kiše dok umivaju našu stazu?
Možda to nebo plače
za jednom nedovršenom pričom.
Možda vjetar veže paučinaste niti uspomena pod krošnjama našeg kestena.
Korak po korak kroz park uspomena, sve sam bliže zimi.
Umire list po list pred očima mi, nježno padajući pred korake moje.
Plače li nebo
za jednim sjećanjem, umjesto mene?
Moji su uzdaci odavno utihnuli.
Suze su presahnule, zamrle u nutrini duše.
Samo se ponekada sa jeseni
vratim u park prošlosti,
pa prošećem lagano stazom po nevidljivim tragovima tvojim .
Izgubim se na tren jer su i ptice utihnule.
Ne čujem više zov ljubavi u pjesmi vjetra.
Samo je tišina glasnija od kapi suze .
Suzana Marić
Nema komentara za "Suzana Marić ” Nevidljivi tragovi”"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.