Uporne vrućine su bile signal za napuštanje uzavrelog Zagreba. Ove godine ću otići ranije, sve manje podnosim prenapučen grad i zadah rastopljenog asfalta. Vrijeme je za selidbu.

Uz polaganu vožnju konačno sam na cilju. Zaustavljam auto na ugibalištu i punim plućima udišem morski zrak. Dolazim pred svoju kamenu kućicu sa zelenim škurama da je pripremim za ljetovanje. Mjestašce je maleno, nema trgovinu, nema turiste. Ovo je oaza spokoja, skrivena ispod Velebita, pokraj čistog mora i nepomućene tišine.

Danas sam puno radila po kući, uređivala dvorište. Predvečerje, sjedim i gledam more. Opuštena sam, uživam. U pozadini tiha muzika s radija.

Moj mir prekida susjed Ante donoseći mi noćas ulovljenu oradu kao zahvalu za rođendansku tortu što sam je prošlog ljeta ispekla njegovoj unuci. Nikad prilike da mi se oduži. Smíjēm se i zahvaljujem, govoreći mu da mi se ne da vaditi gradele samo za jednu ribu. Smíjē se i Ante, vraćajući se u svoje dvorište. Veselo mi dobacuje: „Dobit ćeš je pečenu.“ Odlično, gladna sam, a imam i bocu vina, bit će to užitak. Što uopće poželjeti, više od mira, glasanja galebova, mora, ribe i čaše dobrog vina? Nije prošlo mnogo vremena, a Ante, veselo pjevuckajući, donosi pečenu ribu. Razdragano dobacuje: „Uživaj, vidimo se!“ Na radiju, kao za inat, Stevie Wonder pjeva I just called to say I love you. Bože, ovo nije slučajno. Odsutno buljim u ribu odvajajući kosti na način davno naučen od osobe koja mi je pružila nezamislivu sreću, ali me i povrijedila kako nitko nikada nije. I sada na radiju puštaju baš tu pjesmu… tu koju mi je on šaputao na uho. Sve je u meni utihnulo i vratilo davna sjećanja, uspomene na mladenačku ludost. Ta sjećanja naviru kao bujice, melankolična sam. Ne želim se sjećati, no jače je od mene. I vratilo se, sve ono što sam godinama uspješno potiskivala. Opet ću to morati proživljavati. Pa dobro, neka! Imam ovu bocu vina kao potporu. Podnijet ću… ja sam velika cura.

***

Stiže predjelo, salata od  plodova mora. Mr. Savršeni se sav polomio od objašnjavanja detalja specifičnosti istarskog ribolova, o tome kako je ovdje hrana svježa, da je restoran na glasu, kako vikendom dolazi gomila Talijana koji sve pojedu. U očekivanju naručenog obroka pijuckamo istarski sivi pinot. Mr. Savršeni inzistira da mi on očisti ribu, uživa u pokazivanju svojih mađioničarskih trikova kojima odstranjuje sve koščice prije početka objeda. Do dana današnjeg, uvijek kad pripremam i serviram ribu, radim to na način koji mi je toga poslijepodneva zorno demonstrirao Mr. Savršeni. Zahvaljujući tome ne prođe gotovo nijedan moj obiteljski riblji menu, a da ga se ne sjetim. Ne sumnjam u to da je svoje trikove usavršavao upravo na ovome mjestu. Pri pogledu na vješte ruke konobara po otmjenim restoranima, gdje na isti način čiste i serviraju ribu, nikad mi nije uspijevalo zatomiti blag smiješak na licu. Taj prizor, uvijek iznova, neodoljivo priziva uspomene na Istru… Mr. Savršenog – mojeg misterioznog, taštog, neobičnog, zgodnog, pametnog i nježnog muškarca, premda me je i tih dana na trenutke znala saletjeti sumnja da sam si sve bila samo umislila i krivo shvatila.

Vrijeme u restoranu kao da se ubrzalo, ili to ja samo nisam željela da naš ručak ikada završi. Ipak, završio je. Polako smo se povezli prema hotelu. Mr. Savršeni će večeras raditi u casinu, a u stankama ćemo se družiti u aperitiv-baru. Ugodno ćaskajući nisam ni primijetila kad smo stigli pred hotel. Otvara mi vrata automobila i uz razgovor dolazimo do moje sobe. Nježno mi uzima iz ruke ključ hotelske sobe i otvara vrata.

Uz huk vjetra valovi se bijesno razbijaju o stijene i obalu. Svjetlost je prigušena, toplo je. Okrenutoj leđima, nježno mi skida kaput. Ne žûri. Okreće me prema sebi. Obuhvaća mi lice rukama. Ljubi me. Zemaljska lopta se zaustavlja. Usne su mu meke, tople, s okusom sivog pinota. Ovo nisam očekivala. Sva napetost, arogancija… sve je nestalo. Ostali smo na svijetu sami, nas dvoje i tiha, nadolazeća strast.

Između dvoje ljudi nekada nisu potrebne riječi udvaranja… apsolutno ništa. Mjesecima se osjećao životinjski fluid između Mr. Savršenog i mene. Bilo nam je suđeno. Svaki dodir je odjekivao strastvenom nježnošću koja je na očigled bujala.

Pokušavam, u bljesku, vratiti realnost, ali u raju sam, tonem u ljepotu, ne želim prekinuti nenadanu sreću. Život je čudo. Od jedne krajnosti do druge, svašta mi je nagomilano u glavi. Na to sad neću misliti. Ovaj vikend mora biti kap sreće u košmaru jadne svakodnevice.

Iscrpljena od cjelodnevnog putovanja, kao i napetosti očekivanog susreta, opijena emocijama, vinom, zadovoljstvom, pokušavam bar malo odspavati i odmoriti se prije dogovorenog ponovnog susreta. No to je nemoguće. Okupana sam neizmjernom srećom, osmijeh mi se ne skida sa lica. Razgrnuvši zastore promatram kako se more smiruje. Vrijeme je za presvlačenje i silazak u aperitiv-bar.

Ljudi me uglavnom doživljavaju kao ženu koja čvrsto stoji na obje noge i zna što hoće. A nitko ne zna da sam u dnu duše samo nevina, stidljiva djevojčica bez ozbiljnijih iskustava u odnosima s muškarcima. No držim se dobro. Bit ću samozatajna, prepustit ću Mr. Savršenom neka me vodi kroz početke ovog našeg odnosa u pokušaju. Ne očekujem mnogo, valjda će vrijeme pokazati jesmo li suđeni jedno drugom.

U aperitiv-baru nekolicina gostiju sjedi raštrkana, odsutno pijuckajući svoja pića. Grupica mladeži nagurala se oko kamina u glasnoj raspravi. Ističe se djevojka crne, duge kose, ogrnuta žarko zelenim kaputom od umjetne kože. Zurim u nju. Vrijeme je zastalo. Nesvjesnim, automatskim pokretima otpijam gutljaje martinija u očekivanju dolaska Mr. Savršenog. Svijest mi reprizira slatke detalje zbivanja tog popodneva provedenog u hotelskoj sobi. Smiješak mi se i dalje ne skida s lica. Sama pomisao na sve što se događalo izaziva mi trnce po tijelu. Oko mene i u meni tih je zamor. Zadubljena, krajičkom oka zamjećujem kako mi netko prilazi. Mr. Savršeni u smokingu! Ne mogu skinuti pogled s njegovog šarmantnog lika koji svoj smoking nosi toliko spontano kao da je s njim srastao, gospodski elegantno poput kakvog junaka iz romana Agathe Christie. Njegov pogled me odmah pronalazi, uz zatomljen smiješak, ali istog trena zaskakuje ga ona čudna djevojka u kričavom zelenom kaputu i ovija ruke oko njegovog vrata. Gledam kako Mr. Savršeni u nelagodi skida njezine ruke i, prilazeći mi, mrmlja: „Otkuda ova ovdje… svašta.“

Kroz glavu mi prolazi niz upitnika, ali ništa ne komentiram. Ovo je njegov svemir, imam li uopće pravo išta ga pitati. Sve će se već samo od sebe  iskristalizirati. Budući da sam karakterom nestrpljiva, čudim se svojoj smirenosti, tome kako me ništa ne može uzdrmati ni dirnuti. Večer prolazi blago, uz kamin i sanjarenje, uz promatranje okolnih ljudi i žamor njihovih stranih jezika. Mr. Savršeni obećava da će mi pokucati na vrata kad bude kretao kući… da mi zaželi laku noć.

Ležeći u sobi prebirem razgovore koje smo vodili u aperitiv-baru. Nameće se misao na crnokosu djevojku, ali neću sada na nju misliti, ništa mi neće pokvariti ovaj dan. Za razliku od inače, bit ću pozitivna.

Snena, začujem tiho kucanje, otvaram vrata. Mr. Savršeni, s razvezanom leptir mašnom, naslonjen na dovratak, uz smiješak i bocu šampanjca: „Došao sam ti zaželjeti laku noć.“

Ma, kakva laka noć?! Nema tu razgovora, tek poneka riječ oglasi se u tišini. Strast nas je zagrlila nježno, ispotiha, pa onda sve moćnije, nesavladivo. Izdvojena iz vlastitog tijela promatrala sam dvoje ljudi koje nije obuzela samo tjelesna pomama već i nešto više… daleko više od toga. Nismo se mogli nasititi jedno drugoga. Da je noć potrajala duže, možda bismo u toj sobi s pogledom i umrli od sreće. Rastajemo se, uz dogovor da se opet vidimo sutra, za ručkom. Sada sam stvarno umorna, jedva gledam. Vjetar ponovno počinje zviždati, more udara o stijene, ja spavam kao beba.

Probudila sam se zaslijepljena suncem. Gdje sam? Koliko je sati? Oh, pa već je podne! Rastežem se, scene jučerašnjeg dana provlače mi se kroz misli. Proživjela sam dan bremenit događajima, do iznemoglosti zasićen emocijama, jedan od onih dana koji se ne ponavljaju, onih radi kojih se isplati živjeti. Ako sve ovo s Mr. Savršenim i danas završi, neću žaliti. U mojem mirnom, pomalo dosadnom životu dogodila se eksplozija radosti i strasti. O tome, rađa li se i nešto više od toga danas neću misliti, samo ću uživati u svakom poklonjenom trenutku.

Čekam ga, uz vreli čaj, u predvorju hotela. Sve je sinoć išlo lakše, večer je nudila pokrov romantike, a sada je dan, okrutno sunce iskralo se ispred oblaka, uzbuđena sam i nervozna. Mr. Savršeni samouvjereno ulazi u hotel, sportski odjeven, elegantan i svjež. Vragolast smiješak titra mu na licu, oči mu tople, vidim… uživa u cijeloj situaciji. Vozimo se po unutrašnjosti Istre, pokazuje mi seoca, priča o restoranima, o vinu. Istinski uživam, kao nikad ranije. Pomišljam, zašto sam tolike godine provela s osobom koja možda i jest dobra u duši, ali bez iskre radosti. S Davorove strane nikad nisu dolazile nikakve inicijative – onā tako slatka i uzbudljiva malena iznenađenja. Uvijek sam ja bila ta koja je morala o svemu odlučiti. „Kamo ti kažeš, tamo ćemo ići“, bile su njegove riječi.

A više sam bila djevojčica negoli žena. Jesam li ga uopće voljela ili sam samo trebala dobrog prijatelja pored sebe? Osjećājā doživljenih s Mr. Savršenim s mojim Davorom nije bilo. Valjda sam podsvjesno od života zatražila ono što svaka žena zaslužuje, a što ja u svojoj vezi nisam dobila. Zašto sam tako kobno pogriješila i tolike godine protratila u vezi koja nije bila potpuna? Na neki način možda je ispalo i dobro što se između Davora i mene, nakon njegove nevjere, sve ovako odvilo jer ja nikada ne bih smogla snage da prekinem našu vezu, da ga napustim i da ga povrijedim.

Restoran u koji me je moj Mr. Savršeni poveo istarska je konoba s autentičnim specijalitetima, prekrasna “betula“ u slikovitom seocetu. Vjerojatno za njega znaju samo upućeni gosti kojima su ga preporučili još upućeniji “lokalci“.

Ručak protječe opušteno, u ugodnom ozračju. Kušamo domaće specijalitete, pijuckamo vino, razgovaramo o poslu i ozbiljnim temama. U skrivenim pogledima i reakcijama naslućujem poštovanje i divljenje svojeg partnera. Više me ne doživljava kao malu vrckavu “bjondu“. Znači, opčinila sam ga. Upoznaje moju tajnu, razotkriva je sloj po sloj. Ne skriva da mu se sviđa to što otkriva. Osjećam kako uživa u svakoj sekundi provedenoj sa mnom. On ni ne sluti da sam ovoga časa već posve luda za njim. Činim sve da to prikrijem. Pa ne mogu

se odmah sva razotkriti i ogoliti. Prvi put se nalazim u ovakvoj situaciji, no imam dojam da se s njom prilično dobro nosim. Što li se mota u njegovoj glavi? Vlada li i tamo sličan košmar, stotine pitanja i mislī o meni? Nadam se. Uskoro ću doznati, sve će se razbistriti. Sumrak se već spustio, zimsko je doba. Ostajemo sjediti, brbljajući uz desert o lakim temama. Ručak u pitoresknoj konobi neminovno istječe jer Mr. Savršeni večeras opet radi.

Dobivam nježan poljubac u obraz ispred hotela, uz riječi: „Vidimo se.“

Večer ponavlja jučerašnju – sjedim u aperitiv-baru čekajući pauzu, ali ne ostajem dugo. Umorna od napornog dana, ranije se povlačim u sobu. Kako bih pokušala razbistriti misli, uzimam časopis koji sam kupila na autobusnoj stanici. Udubljena u članak – koji čitam, a koji mi ne dopire do mozga – čujem tiho kucanje. Tko li je na vratima? Mr. Savršeni radi. Možda je sobarica? Otvaram vrata i vidim njega, uzbuđenog, presretnog, koji me počinje nekontrolirano ljubiti, vrelo mi šapćući na uho da ga je kolega večeras pristao zamijeniti.

Zbivanja u mojoj sobi postaju divlja, nadglasavaju huk mora koje se, i opet, razbija o stijene.

Prsti su nam isprepleteni, čujem ga kako mrmlja: „Savršena si, umrijet ću od tebe.“ Ja sam već polumrtva od prevelike sreće. „Dragi Bože, hvala ti na ovom vikendu. Ako sve i pođe po zlu, ostat će mi sjećanja za dane starosti.“