Za moju baku
.

Nije bila neka daleka svetica od kamena,
bila je kruh, sol, sunce.

U njezinim očima ležala je duboka mudrost,
koja nam toliko nedostaje u ovom bučnom svijetu danas.

Bez titula, bez pompe, sasvim jednostavna i tiha,
liječila je ljude na svoj sveti način.

Njezine ruke, grube od rada i vremena,
bile su melem za duše, dajući utjehu.

Kad me je dotaknula, sve je postalo tiho,
jer je svjetlost kroz nju imala samo jednu svrhu:
da ozdraviš, jer Bog to želi.

I ta svjetlost, koju je tako velikodušno davala,
doseže daleko izvan vremena
i daleko izvan njezina groba.

Danas to osjećam kada držim olovku,
kada svojim riječima topiim mostove.

To je njezin dah koji puše kroz moje retke,
to je njezina molitva koja nikada uistinu ne blijedi.

Nisam sama kada pišeem u mraku,
jer, znam, da zauvijek ostati njezina unuka,
njezin odjek.