Ljudevita Gaja vidim kao situiranog mladog hrvatskog intelektualca (Krapina 1809 – Zagreb 1872), studenta na K.u.K. sveučilištima (Beč 1826; Pešta 1829-1831) u doba kad Europom vitlaju vihori romantičarskih eskapizama. Za razliku od prevladavajućeg dokonog, ponekad afektiranog i dekadentnog Weltschmerza, Gaja privlači magija nacionalnog mitosa. Ništa nova, rekao bih… nije li i renesansnom Zoraniću Sannazarova fiktivna rajska Arkadija bila samo koprena kojom je, u šurovanju s “vilom Hrvaticom“, prikrivao sasvim konkretan program očuvanja ugroženog hrvatskog nacionalnog bića. To mi priziva i tužan spomen na povijesna razdoblja kada se sva Hrvatska mogla sagledati s vrha Zagrebačke katedrale ili kad je bivala svedena na manje od trećine svojih povijesnih granica, objedinjena riječima reliquiae reliquiarum olim magni et inclyti regni Croatie: ostatci ostataka nekoć velikoga i slavnoga Kraljevstva Hrvatskoga.

Ono po čemu Gaj jest bio jedinstven je kulturno-politički preporod kojim je u desetak godina (1835 – 1848) zauvijek promijenio lice Hrvatske:

.

• Ishodio je od Habsburške Monarhije dozvolu za tiskanje dnevnih novina na narodnom jeziku;

• Formirao je osnove hrvatskog pravopisa, čime je uveo jezični standard;

• Objavljujući u narodnim novinama stalni kulturni prilog nadahnuo je domaće pisce na bogatu književnu aktivnost;

• Lukavo ispreplićući kulturnu i političku pozadinu svojih aktivnosti u zlim vremenima pragmatično je lavirao između maksimalistički i minimalistički zacrtanih ciljeva, koristeći se trenutačnom kolizijom austrijskih i ugarskih državnih interesā;

• Osim njegovih nesumnjivih vizionarskih kvaliteta i osobne karizme, pamtimo ga i kao relevantnog književnika.

Nije Gaj izmislio ni panslavizam (vidi P.J.Šafařik), ni “ilirstvo“ (vidi P.R.Vitezović), ni dijakritike (vidi. češki pravopis), ali je sve to spretno umotao i ozakonio.
.

Temeljem “preporodnih“ nasada djelatnosti Iliraca službena Hrvatska je sredinom 19. stoljeća ozakonila temeljne oznake buduće Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (1868), kroz uspostavu službenog jezika, kao i temeljnih nacionalnih ustanova.

Možemo se sporiti o ispravnosti pojedinih Gajevih rješenja, ali povijest je rekla svoje.

            .

„Još Hrvatska ni propala“

                           .

Početnu inspiraciju za svoju najpoznatiju pjesmu Gaj je, kaže, dobio za studija u Pešti, kada je od poljskih emigranata čuo napjev Jescze Polska nie zginҿla, odnosno današnju poljsku himnu. Otad se u njegovim rukopisima pojavljuje stih Još Hrvatska ni propala. Nastanak same pjesme, njezin tekst i glazba, bili su plod trenutačnog nadahnuća. Dok je zimi, vjerojatno oko 10. veljače 1832., zaprežnim sanjkama putovao u Samobor svom prijatelju Ferdi Livadiću, zadivljen večernjim zimskim pejzažem sam je sebi rekao: „Još Hrvatska ni propala dok mi živimo!“ Iz daljine je dopirala seoska svadbena glazba od koje je uspijevao razabrati samo mumljanje bajsa, u pjesmi „Zora bela – sunce jasno“. Ritam pjesme poklapao se s ritmom njegovih stihova pa je već na sanjkama ispjevao prvu strofu.  Čim je stigao u Livadićev samoborski dvorac, užurbano je bez obrazloženja zatražio papir i pero kako bi zapisao tekst, mumljajući i dalje ritam bajsa koji mu nije izlazio iz glave. Shvativši o čemu je riječ, Livadić je sjeo za klavir pa počeo pratiti Gajevo mumljanje i tako skladao pjesmu, za koju je iste večeri napisao i note. Ostalih 9 strofa Gaj je napisao u siječnju 1833. u Beču, a 1835. je za potrebe “Sweigertova igrokaza“ napisao i dvije dodatne kitice koje pjevaju vojnici u Glogovi, izražavajući odanost caru Franji. Time je ujedno nadmudrio cenzuru, ublaživši stvarni sadržaj pjesme.

Izvorni naslov pjesme pri praizvedbi 1835. glasio je Horvatov sloga i zjedinjenje za svoga sveljubljenoga cara i kralja Franju I. proti Francuzom vu letu 1813, a izvedena je u Zagrebačkome kazalištu u sklopu igrokaza „Die Magdalenen Grotte bei Ogulin“ (Magdalenina špilja kod Ogulina), čiji autor je bio Čeh Josef Schweigert. Gaj je naslov i tekst pjesme prilagodio sadržaju igrokaza. Upravo na dan izvedbe pjesmu je objavio na naslovnici Danicze, potpisavši je svojim inicijalima, uz raniju najavu da će 7. veljače biti održan „domorodni igrokaz popraćen horvatzkim pevanyem y narodnim kolopleszom“, kao i orkestralnom glazbom „vu nashem domorodnom duhu.“ Pjesmu su te večeri na pozornici morali ponoviti deset puta.

Ulomke pjesme je Johann Strauss stariji uvrstio u svoj Jelačić-marš, skladan 1848. u čast hrvatskom banu, i to refren: „Hura, nek se ori i hrvatski govori.“

.

Pjesma Još Hrvatska ni propala izražava optimizam koji u vrijeme njezina nastanka nije bio sasvim opravdan jer su hrvatske zemlje bile podijeljene, pri čemu su Hrvatska i Slavonija imale skromnu političku autonomiju koju je sve agresivniji mađarski nacionalizam želio u potpunosti ukinuti, uz nametanje mađarskog jezika… Hrvatima nisu išle na ruku niti koncepcije tada još mlade i konfuzne slavističke filologije koja je sve štokavce smatrala Srbima, zanemarujući činjenicu da je štokavski govorila većina Hrvata… a koja za čakavštinu nije ni znala, dok je sve kajkavce smatrala Slovencima.

(Matis.hr)

Očito su propustili pogledati političke zemljovide legitimnih srednjovjekovnih južnoslavenskih kraljevstava – od 9. stoljeća nadalje – na teritorijima kojih su se ti jezični idiomi pojavljivali, da bi se zatim – kroz povijesne mijene – ispreplitali i usporedno razvijali.

Bezbrojni pregaoci utkali su svoje bijele i crvene kockice u hrvatsku trobojnicu. Zahvaljujući svima njima – pa tako i našim “romantičarskim“ narodnim preporoditeljima – mi danas živimo u samostalnoj hrvatskoj državi i legitimno se služimo suvremenim hrvatskim književnim jezikom – drevnim govorom naših predaka, jezikom bogatih hrvatskih literarnih tradicija.

Uostalom, nije samo povijest rekla svoje, nego i hrvatski narod… i to aklamacijom. Više od 200 hrvatskih ulica nosi Gajevo ime, što ga čini četvrtim najzastupljenijim nacionalnim velikanom.