Kao sjena u mraku ja nemam boju,
stojim nijema dok me vjetar briše
nitko ne čuje tihu bol moju,
niti vidi kako mi oči vlaže kiše.

Gomila prolazi, lica su znana,
al’ nitko ne zastane onako usput.
Ja sam samo polomljena grana,
što u samoći traži svoj tihi kut.

Nikoga nema da mi riječ bar kažu,
da čujem zvuk ljudskog govora,
pa neka mi muljaju, neka lažu,
slušat ću ih bez pogovora.

A duša bi samo da netko se sjeti,
da ruku mi pruži, da kaže mi ime,
pa makar na tren ko ptica doleti,
prije nego me prekriju vječne zime.

Ležim na zemlji zaboravljena, sama,
dok mraz mi polako prekriva lice.
Između svijeta i mene je bezglasna jama,
u kojoj šute sve moje ptice.

SUZANA MARIĆ