I opet joj je pogled odlutao u daljine,
prizivajući sjećanja.
Sjedi sama na stijeni,
osjećajući kako joj kamen blaži vatru u tijelu.

Sjedi je pored mora,
ase Sunce utapa u tirkiznoj površini,
ostavljajući purpurni trag na nebu.
Zvijezde se polagano pale…
Iskričava svjetlost navješta mirnu noć.

Tišina…
Samo pokoji val tugaljivo miluje obalu,
dok u borovima cvrčak gudi svoje posljednje akorde.

Barka se lagano klati,
dozivajući je da je ponese tim smirajem,                  da joj ublaži ranu na duši.
Ta barka ih  je nosila,                                      ljuljuškala ih nošena tihim povjetarcem.

U njenom zagrljaju su snivali pod zvijezdama.
U barci je ostalo pola njenog srca.

Tu noć…
Pamtit će tu noć,
kada joj je rekao da se čuva.
Kada je njegova suza zastala na pola puta,
a riječ ostala u neizgovoru.

Pamtit će bol i čežnju
koje su joj oklop odjenule.

O, sudbino…
Kako je teško biti sam u najljepši suton!
Kako je teško buditi se sa slikom na jastuku,
nedodirim jutarnjim.
Kako je teško tražiti ga,
a naći samo prazninu…
Sudbino, okrutna si !

Suzana Marić